Autor
Velid Đekić
Velid Đekić (1960) bio je dijelom pokretačkog kruga časopisa Quorum, također urednik u časopisu Rival. Književno-kritičke napise i kulturološke tekstove objavljuje u časopisnoj periodici (Quorum, Dometi, Republika, Istra, Fluminensia, Književna Rijeka itd.), također u dnevnom i sličnom tisku (Novi list, Vjesnik, Danas, Vijenac, Oko, Polet, Nedjeljna Dalmacija, Il Piccolo i drugo).
Tematski raznolikih interesa, autorski potpisuje sljedeće naslove: Bibliografija časopisa Dometi 1968 -1983 (1984), Bakar (1996 i 1997), Kvarnerski triptih (1997 i 2001), KUD Baklje: 20 godina plamena (2001), Riječka luka (koautorstvo, 2001), Kozala (koautorstvo, 2002). Pokretač je zavičajne biblioteke Riječka slikovnica, u kojoj je objavio naslove: Trsatski zmaj (1994), Nepresušan vrč (2000), Crni Moro (2000), Mala papalina (2001) i Povratak Trsatskog zmaja (2002).
Autor je izložbi i/ili kataloga: 120 godina prerade nafte u Rijeci (2003), Povijesni dokumenti (2003), Muzejski vremeplov (2003), Crude Oil Processing in Rijeka 1882 – 2004 (2004), Prerada nafte u Rijeci 1882. – 2005. (2005), Bitka za Urinj (2005), Flagusova rukavica (2006), Volite li Rijeku? (2006), 91. decibel – vodič rock`n`roll Rijekom (2009), Rijeka nikad ista (2011) i RED! RIVER! ROCK! – riječka rock scena 60-ih (2013).
★★★★★
Zvali su me industrijska
Senzacionalna i vrijedna knjiga Velida Đekića „Zvali su me Industrijska“, biografski je hod riječkom Baračevom ulicom dug tri stoljeća.
To je prva je knjiga napisana o nekoj riječkoj ulici, a njene su stranice posvećene jednoj od najvažnijih prometnica u riječkoj povijesti.
Njezina transformacija fascinantna je. Kreće od 17. stoljeća i tadašnjih vinograda, mlinova i maslinika, kojima su se pridružila ladanjska zdanja uz more bolje stojećih Riječana. Okidač za nešto drugo stigao je s prvim pogonom riječke Šećerane 1750. godine, a knjiga donosi njegovo otkriće na današnjem terenu Rafinerije nafte, uključujući sačuvanu prvu upravnu palaču Šećerane. Ulica je time postala kolijevka riječke industrije.
Posljedično i zapadna industrijska zona, s brojnim tvorničkim pogonima koji su u 19. i 20. stoljeću obilježili njenu sudbinu i sudbinu grada. Nije sve ostalo u industriji. Ulica je rodno mjesto najvećega riječkog umjetnika 20. stoljeća, uz nju je poletio prvi riječki pilot, tu je odigrana prva nogometna utakmica na tlu Hrvatske. Njome je vozio prvi električni tramvaj u nas, a naftaški pogon ušetao je u priču o američkom strip-heroju Purple manu, s kojim je posla imao Dardevil.
Snažno oslonjen na arhivske izvore, Đekić piše stilom koji upućuje na osobnu priču, tragom podatka da je u tu ulicu dolazio skoro svakodnevno 30 godina. To ga je učinilo za nju nestandardno vezanim. „Nije to bio posljedak isključivo osobne senzibilnosti“, kaže on u predgovoru. „ Ulica mi je od prvih koraka pločnikom nudila dojmljive pripovijesti, zapravo otvoreno vukla za rukav da poslušam što ima kazati, samo je trebalo prepoznati njene tihe, a uporne, guste, moćno aromatične signale. Dok se nije dogodilo.“
S knjigom u rukama, sada možemo i pročitati što se dogodilo. Izdanje je bogato ilustrirano fotografijama. Završne stranice pripadaju opsežnoj kronologiji važnijih događaja u ulici tijekom tri stoljeća postojanja, uključujući doba kada su je nazivali Cesta za Ponsal.
