Autor
Tatjana Gromača
Tatjana Gromača rođena je 1971. u Sisku, gdje je završila osnovnu školu i opću gimnaziju, smjer kultura i umjetnost. Od 1990. do 2000. živjela je u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala komparativnu književnost i filozofiju, predavala filozofiju u srednjoj školi te pisala i objavljivala u književnim časopisima. Prva joj je knjiga pjesama Nešto nije u redu?, Meandar, Zagreb, izašla 2000. Iste godine preselila se u Istru i počela raditi za danas legendarni splitski tjednik Feral Tribune, gdje je ostala do gašenja novina 2009., pišući autorske reportaže, oglede o knjigama i tekstove s područja umjetnosti, kulture, društva itd. Izbor reportažnih zapisa iz Ferala objavila je u knjizi Bijele vrane–Priče iz Istre.Godine 2004. objavila je kratki roman Crnac. Po tekstu knjige Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci postavilo je 2009. godine predstavu u režiji slovenskog režisera Tomija Janežića, koja je dobila nekoliko godišnjih kazališnih nagrada u Hrvatskoj.
Godine 2012. objavila je roman Božanska dječica, Fraktura, Zagreb. Ta je knjiga dobila godišnju Nagradu Vladimir Nazor za književnost te nagradu Jutarnjeg lista za roman godine.
Njene su knjige prevedene na brojne jezike (njemački, češki, poljski, slovenski, bugarski i makedonski) te je dobitnica nekoliko stipendija, između ostalih stipendije Berlinske akademije umjetnosti za književni rad.
Od 2009. zaposlena je u riječkome Novom listu, gdje se bavi o temama koje ju oduvijek zaokupljaju te povremeno piše kulturne kolumne. Živi u Puli sa suprugom Radenkom Vadanjelom, također piscem, i kćeri Martom.
Prozna knjiga Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti dovršena je uz pomoć tromjesečne stipendije za potporu književnog stvaralaštva koju dodjeljuje Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.
★★★★★
Početnica za luđake
Pisanjem se ne oslobađa tek ona skrivena moć ogoljavanja ljudske duše, već se otvara prostor mišljenja kao traumatski okvir svijesti o nepoznatom i nestalom čovjeku. Vrijeme u kojem književnost još uvijek traje kao svjedočanstvo egzistencijalnog nemira upravo je gotovo istovjetno s paradoksom nestajanja smisla pojedinca u narcističkome društvu spektakla. Tatjana Gromača u fragmentima ove knjige refleksivne i eksperimentalne proze uspostavlja gustu mrežu usporednih značenja iz formi ispovijedi i imaginarnih dijaloga subjekta s drugom stranom vlastite suvišnosti. Kada jezik postaje jedinim spasonosnim bijegom iz svijeta kao arhipelaga konstruktivnog ludila, sam život poprima auru svečane propasti. – Žarko Paić
