Rumena Bužarovska

Autor

Rumena Bužarovska

Rumena Bužarovska (1981., Skopje) autorica je četiriju zbirki priča: Žvrljotine (2006.), Osmica (2010.), Moj muž (2014.) i  Nikamo ne idem (2018.), studije o humoru u suvremenoj makedonskoj i američkoj kratkoj priči O smiješnom: Teorije humora kroz prizmu kratke priče (2012.) i knjižice mini-fikcije Spavaj (2017.). Zbirke priča prevedene su i objavljene u Hrvatskoj, Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Sloveniji, Italiji, Mađarskoj i SAD-u.

Godine 2016. platforma Literary Europe Live u okviru organizacije Literature Across Frontiers uvrštava je među deset najzanimljivijih mladih europskih pisaca. Knjiga Moj muž dobila je nagradu istarske županije „Edo Budiša“ za najbolju zbirku priča 2017.

Rumena Bužarovska tijekom 2018. bila je stipendistica Međunarodnog književnog programa na Sveučilištu u Iowi. Književna je prevoditeljica s engleskog na makedonski (Lewis Carroll, Truman Capote i John M. Coetzee) i izvanredna profesorica američke književnosti na Filološkom fakultetu u Skopju. Suorganizatorica je i suautorica večeri pripovijedanja ženskih priča PičPrič. 

★★★★★

Nikamo ne idem

Sedam priča pod gotovo programatskim naslovom „Nikamo ne idem“ okupljeno je u četvrtoj zbirci makedonske, a po udomaćenosti i prihvaćenosti već dugo i naše spisateljice Rumene Bužarovske. Iz tog naslova ne progovara tvrdi stav, nego raznoliko obrađena tema ekonomske migracije, one komotnije, koja odlazi avionom relativno punog želuca da bi pokušala ostvariti život iz kataloga. Ironično, uviđa da se radi baš o tome – o papirnatom životu koji se svodi na režiranje privida sreće sa svim dohvaćenim ili još tek žuđenim popratnim must have kerefekama i simbolima na van te prešućenom emotivnom osakaćenosti. U tim, na različite načine devastiranim brakovima – raspadnutim, ostarjelim, mladim – ostaje dojam raskoračenosti, pat-pozicije, nemoći da se s obje noge bude u životu. Ta nepokretnost, unatoč prevaljenim kilometrima, i ta praznina nisu nužno posljedica emigracije, ali sigurni smo barem da emigracija nije rješenje.

Dubinski psihološki portreti, posebno ženskih likova, toliko su iznijansirani da razumijemo i zavist i zluradost onih koji su biološki zakinuti pa ne mogu imati djecu, ali jasno je da to vjerojatno nije ni uzrok, a kamoli alibi za njihovu zloću. Kod parova koji pak imaju djecu, ona su prije izvor asimetrije odnosa i taloženja frustracija, a kada odrastu – bića su koja preziru roditelje.

Shvatili ste, radi se o prodornom i hrabrom uvidu u ljudsku prirodu i društvo. Kroz svakodnevne sitnice i detalje Rumena Bužarovska priča drame kakve smo sami voljni previdjeti. – Kruno Lokotar

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *