Pisati, nikada ne prestati

Ožujak je 2020. i pandemija više ne štedi nijednu zemlju, nijedan udaljeni kutak planeta. Omiljena meta virusa osobe su dobi gospodina Bardea, prisiljene na najstrožu izolaciju. Kako bi u tim uvjetima i mogao „bockati muzu“, pisati kao da nije ništa?
Gospodin Barde izgubio je kompas. Jedrenjak mu je zahvatila jedna od najkobnijih oluja što ju je čovječanstvo ikada doživjelo. Opire se kako zna i umije katastrofičarskoj neurozi koja zaposjeda ljudske umove i ruši im samopouzdanje. Ali nije on glup. Zna da se u njegovu igru skrivača sa smrću ubacio novi faktor i time zapaprio cijelu stvar, svodeći njegov manevarski prostor na šagrensku kožu. Nije prvi put da se zatječe u situaciji Šeherezade koja mora izvršiti svoj zadatak dok joj nad glavom neprekidno visi sječivo.
Dobro, ne smije se ni časa časiti.
Može li se izuzeti iz onoga što se zbiva? Nemoguće! Barem se pretvarati, otvarajući tu i tamo koju zagradu, pribjegavajući digresiji i, kao u filmu, različitim tehnikama vremenske distorzije. Odmaknuti se, udaljiti, uzdići snagom imaginacije.
 Gurnuti vrata zatvora, sadašnjeg trenutka. Usuditi se iskoračiti, korak, dva. Protrljati lice rukama. Dobro udahnuti. Uspraviti se cijelom visinom svojega tijela. Otvoriti oči prema onome što se nudi: stablo, cvijet, vodeni tok, životinja, dijete, žena, muškarac, stvarni ili nestvarni.
Gle! Sunce se vratilo. Nebo je modro. Stvari umalo izgubljene, mjesecima zaboravljene. Ima li priroda milosti? Ruga li nam se? Šalje li šifriranu poruku? Nevažno. Nazire se put. Valja njime poći, prisjećajući se nenadmašnih riječi Antonija Machada:
 “Caminante, no hay camino 
Se hace camino al andar”[1]


[1]  Hodaču, ne postoji put / Put nastaje hodanjem (nap. prev.).

Abdellatif Laâbi

S francuskoga prevela Vanda Mikšić

-> Vidi više o autoru

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *