Autor
Milan Majerović-Stilinović
Milan Majerović-Stilinović rođen je 1972. godine. Kao diplomirani i slobodni novinar radio je u dnevnim listovima, na radijskim postajama, web-portalima i internetskim televizijskim programima. Još uvijek najviše prepoznatljiv kao TV reporter, urednik i voditelj, posljednjih godina radi kao samostalni savjetnik za odnose s javnošću. Početkom 2019. godine pokrenuo je Facebook blog „Što sam naučio na planini“ koji je postao osnovom za njegovu prvu knjigu.
★★★★★
SRCE MOG MEDVJEDA
Nakon hvaljene zbirke „priča u hodu“ Što sam naučio na planini, Milan Majerović-Stilinović latio se žanra tako rijetkog u nas napisavši roman inspiriran planinom. U središtu priče nalazi se Marko Turk, „osebujni šumski pustinjak“ na čiji su brlog vjerojatno naletjeli svi oni koji su se penjali na Veliki Risnjak jednom od staza iz Crnog Luga. Ispričavši priču o njegovu životu, Majerović-Stilinović ispisao je odu divljini Gorskog kotara, ali i njegovim starosjediocima i njihovu načinu života sredinom i krajem 19. stoljeća.
„Srce mog medvjeda roman je kojim Milan Majerović-Stilinović nastavlja svoje ljubavno pismo gorama, započeto hvaljenom zbirkom priča Što sam naučio na planini. U središtu su i ovaj put čovjek i priroda, isprepleteni. Osamdeset i dvije godine svojega života, od mladenačkih traženja pa sve do smrti u talijanskom fašističkom logoru Gonars, taj je čovjek osebujni šumski pustinjak Marko Turk, ta priroda njegov Gorski kotar. Lutalica i prostranstvo, zov i odaziv. Ali i sumnje, i pitanja. Koju cijenu plaćamo poželimo li biti slobodni, pokušamo li sa šumom i planinom doista živjeti, a ne samo prolaziti njima? I koliko će naša sloboda stajati one koje volimo?”
Roman Simić, urednik knjige
„Romanom Srce mog medvjeda Milan Majerović-Stilinović zašao je na put planinske književnosti, žanra vrlo rijetkog u ovdašnjoj kulturi. I ondje se odlično snašao. Riječ je o sagi o Gorskom kotaru i o prirodi, koja će se dugo i rado čitati.“
Edo Popović
„Roman je ovo bogat i slojevit, neočekivan, gust poput meda i šipražja, taman poput pećine i prozračan kao jutarnja svjetlost, a na svojem kraju neobjašnjiv kao odjek groma koji bi na izloženom prijevoju raskolio stablo.“
Suzana Matić
