Autor
Marko Pogačar
Marko Pogačar rođen je 1984. godine u Splitu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost i opću povijest. Pohađa doktorski studij književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma. Objavljuje poeziju, prozu, esejistiku i književnu kritiku. Urednik je u književnom časopisu Quorum, dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja Zarez.
Bio je stipendist fondacija Civitella Ranieri, Passa Porta, Milo Dor, Brandenburger Tor, sudjelovao je na pjesničkim festivalima Internationales Haus der Autoren Graz, Récollets-Paris, itd. Dobitnik je više književnih nagrada širom svijeta, a tekstovi su mu prevođeni na više od dvadeset jezika.
Objavio je: Pijavice nad Santa Cruzom, pjesme (AGM, Zagreb 2006, DPKM 2009.), Poslanice običnim ljudima, pjesme (Algoritam, Zagreb 2007.) Predmeti, pjesme (Algoritam, Zagreb 2009.) Atlas glasova, eseji (V.B.Z, Zagreb 2011.) Jer mi smo mnogi, publicistika (Algoritam, Zagreb, 2011.) Bog neće pomoći, priče, (Algoritam, Zagreb, 2012.) Crna pokrajina, pjesme, (Algoritam, Zagreb, 2013.) Jugoton gori!, eseji (Sandorf, Zagreb, 2013.), Slijepa karta : Sonet ceste (2016.), Zemlja Zemlja, poezija (Fraktura, Zaprešić 2017.), Pobuna čuvara / Čitati noću, eseji (KCNS, Novi Sad 2018.).
Godine 2014. priredio je antologiju Hrvatska mlada lirika (HDP, Zagreb, 2014.). Tekstovi su mu prevedeni na tridesetak jezika.
★★★★★
Korov, ili protiv književnosti
Usputna, reći će skromno podnaslov ove knjige, kao da je rakija, a autor, Marko Pogačar, reći će i ovlašna bilježnica, pseudoknjiga, košnica teksta – i sve će to biti točno i približno, sočno i moćno, kao, uostalom, i knjiga sama. No ponajprije, danas ova knjiga djeluje kao fantastika iz bliske prošlosti, jer tijekom dvije godine, od srpnja 2016., autor je putovao 86 (registriranih) puta i obišao 68 gradova, a najčešće se sidrio u Zagrebu, Splitu, Beču i Berlinu.
Korov, ili protiv književnosti knjiga je koja kao da je narasla na raspuklinama betona gradova o kojima piše, tamo gdje korov raste i upozorava, ona ciljano remeti geometriju žanrovskih gredica i granica, prelazi granice putnički i literarno, a sve by the way, ležerno i neambiciozno, što ne isključuje i polemičke natruhe i autopoetičke opservacije.
Zapisivao je Pogačar svoje lirske refleksije o gradovima i ljudima i knjigama i prometnim sredstvima i o svemu onome što se razlistalom umu pjesnika nađe na drumu, pa stvorio jedinstveni tekst, klupko za dugo odmatanje i interventno uživanje, u kojem ljepota rečenice i osjetljivost zamjedbe rastu iz neke pobočne misli koja se razgrana, ili obrnuto, teško je reći gdje klupko počinje.
Znamo, ali nije naodmet ponoviti, da se prva kultura bavila uzgojem žitarica iz onoga što je još do jučer bio korov. – Kruno Lokotar
