Autor
Marko Pogačar
Marko Pogačar rođen je 1984. godine u Splitu. Objavio je petnaest pjesničkih, proznih i esejističkih knjiga, te jednu dječju. Priredio je antologije Hrvatska mlada lirika 2014. i The edge of a page: young poetry in Croatia (2019). Bio je urednik u Zarezu i Quorumu, sada suuređuje portal Kritika-HDP. Bio je stipendist fondacija Civitella Ranieri, Passa Porta, Milo Dor, Literarische Colloquium Berlin, Récollets-Paris, Poeteka Tirana, Landis & Gyr, DAAD Berliner Künstlerprogramm itd. Predsjednik je Goranovog proljeća. Nagrađivan je hrvatskim i međunarodnim nagradama za poeziju, prozu i esejistiku. Knjige su mu prevedene na desetak, a tekstovi na više od trideset jezika.
★★★★★
PRVA DETEKTIVSKA AGENCIJA ZA PRAĆANJE PTICA
Nakladnik: Oaza Book
Prva detektivska agencija za praćenje ptica priča je o sijamskoj mački Milici, autsajderici među domaćim mačkama u vrućem mediteranskom gradu. Odrasla na detektivskim noir-filmovima, Milica odluči otvoriti detektivsku agenciju, specijaliziranu za velike ptice u nevolji. Nesebično i predano pomažući albatrosima i kakaduima, bjeloglavim supovima, pelikanima i plamencima, Milica uči o dalekom i nepoznatom svijetu, i njegovim neobičnim stanovnicima. Zatim i sama odluči otići od kuće, obgrliti svijet objema šapama.
★★★★★
ADOLFOVE UŠI
Nakladnik: Buybook
Marko Pogačar je svoj Berlinski dnevnik pisao u toku 2021. godine. Ovo je rukopis prije svega o sebi, o vlastitoj povezanosti s gradom, ali i o sadašnjosti i prošlosti Berlina, a to onda znači o smrti koja se upisuje u historiju grada koji je više od drugih srastao s imenima svojih mrtvih. Knjiga o smrti, o tabuu smrti u našoj kulturi (U nas južnjake bez zemlje je, čini mi se, još od djetinjstva usađen duboki zazor od groblja) .U knjizi se, između ostalog, pojavljuje reference na Kafkine Dnevnike, ali je duhu ovog rukopisa bliži Walter Benjamin, onaj njegov dar da se refleksivnost nadopunjuje intenzivnim slikama iz vanjskog svijeta, a to su one rečenice u kojima je prisutan spoj pjesnika i filozofa.
Jednom je Boris Buden rekao: Viđam Marka Pogačara u Berlinu, on prirodno ide uz taj grad. I zaista se to u knjizi potvrđuje.
Nije ovo rukopis koji je pisao oduševljeni posjetilac Berlina, Pogačar je ovdje domaći, on opisuje grad kao izabrano mjestu, za koji ipak ne vezuje osjećaj doma, zato što je izmještenost i bezdomnost njegovo jedino prirodno stanje. Adolfove uši, dakle, nije pisao turist ili stranac, već neko ko je srastao s Berlinom. Ali se onda, u ogledalu izabranog grada pojavljuje i Pogačarev Split, sjećanje na djetinjstvo, podstaknuto ličim gubitkom, smrt bliske osobe kojim se ovaj rukopis zatvara. U pitanju je jedinstvena knjiga pisana u drugoj pandemijskoj godini, posredno obilježena tim stanjem izolacije i mirovanja.
– Semezdin Mehmedinović
