Autor
Ivica Prtenjača
Ivica Prtenjača rođen je 1969. godine u Rijeci gdje je studirao kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Pojedine pjesme ili ciklusi prevedeni su mu na francuski, švedski, litavski, slovenski, mađarski, makedonski, engleski, njemački, talijanski i bugarski jezik. Sudjelovao je na dvadesetak europskih poetskih festivala i susreta. Uvršten je u nekoliko antologija, izbora, pregleda i povijesti hrvatske književnosti. Piše poeziju, prozu, dramske tekstove, a živi i radi u Zagrebu.
Primio je sljedeće nagrade: Nagrada 25. Salona mladih za književnost, 1998. Nagrada za najbolju knjigu pjesama autora do 35 godina, Kvirinovi susreti (2001.), Kiklop za pjesničku knjigu godine (2006.), Dobriša Cesarić za još neobjavljeni pjesnički rukopis (2009.), Risto Ratković za pjesničku zbirku, Crna Gora (2010.), V.B.Z. i Tisak media nagrada za najbolji neobjavljeni roman (2014.), V.B.Z. nagrada za najbolji neobjavljeni roman (2021).
Bibliografija:
Pisanje oslobađa, 1999.
Yves, 2001.
Nitko ne govori hrvatski (s Brankom Čegecom i Miroslavom Mićanovićem), 2002.
Uzimaj sve što te smiruje, 2006.
Dobro je, lijepo je, 2006.
Okrutnost, 2010.
Kod Yvesa: 12 priča i 84 recepta iz Prtenjačine književne kuhinje,2011.
Brdo, 2014.
Tiho rušenje, 2017.
Dobro je, lijepo je, 2018.
Plivač, 2019.
Tišina i njezine olovke, 2020.
Sine, idemo kući, 2021.
Kino Sloga, 2022.
★★★★★
KINO SLOGA
Povratak u prošlost, u cinéma vérité stilu, to je, otprilike, Kino Sloga. Jer kratke priče Ivice Prtenjače poput starinskih su filmova, meke i titrave, ispisivane u sjecištu silnica nostalgičarskog dokumentarizma i čiste poezije. Optimizam pamćenja učvršćuju nas u uvjerenju da su te sedamdesete, pa i osamdesete bile nježnije doba, ljudi bezbrižniji dobrostiviji, društvo humanije. No nikako besklasno, blago ukazuje autor, pogotovo ne u specifičnom prostoru u kojem odrasta njegov junak. Ove proze, a čitamo ih ovdje trideset i sedam, rađaju se iz djetinjeg iskustva socijalne nejednakosti, iz nelagode koja se kod senzibilnog, svevidećeg, a ipak vrlo sretnog dječaka javlja u susretu s drugačijima, s privilegiranima. Taj sram, to hrvanje s klasnim nasljeđem impregnira ove sublimne komadićke osobne povijesti odredivši ih kao melankolične, u mnogočemu gorkaste.
Filtar kroz koji gledamo Prtenjačine pažljivo kadrirane prizore fina je prašina; ona iz dvorane davno ugašenog kinematografa iz naslova, ona od brašna koju do mirovine u pekari udiše dječakov otac, ona od stijene koju nakon posla taj otac razbija da bi podigao dom za svoju obitelj, ona iz stolarije u kojoj za šlajfericom radi majka, konačno, ona sa seoskih cesta Ravnih kotara gdje se kod djeda provode veličanstvena ljeta. Onodobni riječki prigrad, kako ga Ivica Prtenjača lirski ispisuje u svojim pripovijestima, njeguje vrijednosti zajedništva i solidarnosti, multietničko susjedstvo zbija redove poput složne porodice, no lučki grad vibrantan je pa i surov melting pot u kojem se slijepe točke radničkih biografija oštro odbijaju o dekadenciju starosjedilačke elite. Kino Sloga divan je primjer socijalnog realizma, nimalo naturalističkog, nego poetskog i romantičnog, zapetog između infantilne idealizacije i preuranjene svijesti o vlastitoj deprivilegiranosti, ali i sreći zbog povlastice najveće od svih, a ta je neupitna roditeljska ljubav.
