Autor
Ivana Šojat
I
Ivana Šojat rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Roman Šamšiel, 2002., nagrađen je na Kozarčevim danima u Vinkovcima Poveljom za uspješnost, a roman Unterstadt, 2009., osvaja nagradu za književnost Vladimira Nazora (2010.), nagradu Ksaver Šandor Gjalski za najbolji roman (2010.), nagradu Fran Galović za najbolje prozno djelo zavičajne tematike (2010.) i nagradu Josip i Ivan Kozarac za knjigu godine (2010.). Roman Ničiji sinovi izašao je 2012., Jom Kipur 2014, a Ezan 2018.
Objavila je zbirke priča Kao pas, 2006.; Mjesečari, 2008.; Ruke Azazelove, 2011. i Emet i druge priče, 2016.; eseje I past će sve maske, 2006. te zbirke poezije Hiperbole, 2000.; Uznesenja, 2003.; Utvare, 2005.; Sofija plaštevima mete samoću, 2009. i Ljudi ne znaju šutjeti, 2016.
Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Između ostalih prevela je knjige Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa, Raymonda Carvera, Gaoa Xingjiana, Pat Barker, Nuruddina Faraha, Alice Sebold, Moussa Nabatija, Luca Bessona, Paula Austera i Mathiasa Énarda. Živi i radi u Osijeku.
★★★★★
ROGUS
Mlada osječka arheologinja Angelina Pavković na životnoj je prekretnici: obožava svoj posao, ali sve drugo postalo je kolotečina. Svjesna je da dalje tako ne ide. Žarko želi upisati doktorat, a sa svojim partnerom, perspektivnim fizičarem Jakovom, nikako da pronađe zajednički jezik. Kada na jednom osječkom lokalitetu otkrije mjesto gdje su spaljivali vještice, život joj se okrene naglavce. Zainteresira je slučaj prezimenjakinje joj Anice Pavković, posljednje spaljene vještice u Osijeku 1738. Odjednom sve postaje jasnije i njezini snovi i ono što se događa oko nje. Počinje se pitati je li ona njezina reinkarnacija, tko je Jakov, a tko njezini prijatelji – gimnazijska profesorica Jasna, s kojom se druži od malih nogu, kolega arheolog Igor i drugi oko nje… Ivana Šojat u Rogusu fascinantno spaja dva svijeta, dva Osijeka, suvremeni i barokni, te pripovijeda o ženama koje se i danas kao i prije gotovo tristo godina jednako bore za svoje pozicije u muškom svijetu. Junakinje Rogusa stvarne su u svojim strahovima, kao i u svojoj snazi da izdrže najokrutnija mučenja i pobijede smrt, kao posljednja „vještica“, te da se izbore za sebe, svoje snove, ljubav i strast poput Angeline.
„Žene su podložnije grijehu, takav je stav, pronalazim. Žene su sumnjive u svim svojim stanjima. Udovice, neudane, siromašne, ali i one bogate koje se mogu same skrbiti za sebe, mršave, žene čudnih frizura, buntovne, one koje su rodile previše, ali i one koje imaju premalo djece, koje nisu rađale, one koje su se usudile zasijati polje različitim sjemenkama, koje su dodirnule mrtvu svinju, koje nose odjeću šivanu od više vrsta tkanine, žene koje imaju madež ili bradavicu, silovane žene. Sve mogu biti vještice. Dovoljno je uprijeti prst u jednu od njih. Jer svaka će naposljetku priznati. Mora priznati.“
