Autor
Dubravko Ivaniš Ripper
Dubravko Ivaniš rođen je 2. srpnja 1966. u Zagrebu. Djetinjstvo sprčkao u Zapruđu. Godine 1976. napisao prvu pjesmu, Dječaci pametni djevojčice glupe. Baš kao i svi Zapruđanci, od malih nogu umišlja da je rock star.
Nakon završenog Centra za kulturu i umjetnost, gdje se obrazovao za “suradnika u sredstvima javnog informiranja”, namjerava upisati novinarstvo, ali mama ga upozorava da je tamo zadnji šljam. Na mamino inzistiranje upisuje Pravni faks, usput poskrivećki piskarajući za Polet i Studentski list. Godine 1990. neslavno propada gubeći pravo na redovno studiranje.
Zapošljava se kao dezinsektor, šprica po stanovima mrave i žohare, lažući i varajući klijente stječe ozbiljan kapital. Kompletnu ušteđevinu ulaže u rupu bez dna 1992. osnivajući rock-sastav PipsChips&Videoclips, s kojim osvaja brojne nagrade – od benda godine na radiju Velika Gorica do Porina za album godine Fred Astaire.
I dalje umišlja da je rock star.
★★★★★
45
Sve, reci nam sve! Tako su zavapili fanovi Pipsa, a Dubravko Ivaniš te je molbe uslišao.
S guštom.
45 pitanja i jednako toliko odgovora, 45 tema i jednako toliko načina na koje im se može pristupiti, 45 posve autentičnih i originalnih uvida u sve što pitaocima može pasti na pamet, a na pamet im može pasti svašta. Od sasvim osobnih tema, preko filozofskih, pa do onih koje se tiču umjetničkog procesa, u knjizi 45 Dubravko Ivaniš otkriva neke dosad nepoznate tajne najzagrebačkijeg od svih zagrebačkih bendova, ali nam i, namjerno ili ne, dopušta da upoznamo njega. Osobu.
Promišljen i duhovit, precizan i uporan, perfekcionist koji se do beskraja tvrdoglavi oko stvari koje su mu važne, sve je to Dubravko Ivaniš i sve to u ovoj se knjizi fino vidi, ali vidi se i to da on nije samo glazbenik, nego je, bez imalo sumnje, i – pisac!
Svoje razmišljanje nekad ilustrira anegdotom, drugi put pribjegne slojevitoj metafori, vodi nas na koncerte, probe, u garažu i na veliku pozornicu. U jučer i u blisko sutra, ali i u nepogrešivo danas. Svakom njegovom rečenicom sve je jasnije: pred nama je pisac kojem su riječi – pa i kad nema glazbe da ih prati – oružje kojim itekako zna rukovati.
