Strani autor

★★★★★

Shvati to kao kompliment

Shvati to kao kompliment” višestruko je nagrađivan strip – zbirka dvadeset priča koje slikom i tekstom progovaraju o seksualnom nasilju i uznemiravanju, seksualnom nasilju u bliskim odnosima i zlostavljanju djece. Priče su prikupljene od uglavnom anonimnih ljudi, putem interneta i online-intervjua, a autorica ih je prepričala i ilustrirala. Svaka je priča oblikovana u drugačijem narativnom i ilustrativnom stilu, kako bi se naglasili jedinstven glas i iskustvo svake žrtve nasilja, a autorica uspijeva u svakoj priči, na svega nekoliko stranica, iskazati kompleksne emocije koje su doživjele žrtve nasilja.

Važno je naglasiti da priče ne govore samo o zlostavljanju žena; u njima se problematizira i seksualno uznemiravanje muškaraca, djece te istospolno seksualno nasilje.

Ova knjiga podsjeća žrtve zlostavljanja da nisu same, kao i sve nas da nešto poduzmemo jer seksualno uznemiravanje, fizičko ili verbalno, baš nikada ne treba shvatiti kao kompliment. Ona nije samo društveni komentar i apel, već i iznimno umjetničko djelo koje daje glas onima koji su zlostavljani i utišani i koje može doprinijeti što otvorenijem razgovoru o seksualnom zlostavljanju te time, što je najvažnije, zaštiti žrtava.

DOBITNIK ZLATNE MEDALJE NEZAVISNIH IZDAVAČA “INDEPENDENT SPIRIT” ZA NAJBOLJU KNJIGU 2016.

★★★★★

Pssst
DOBA TAJNI

Hanna provodi svako ljeto na moru kod ujaka s rođakinjama Siv, koja je njezinih godina, i nešto starijom Mette. No, Siv se promijenila od prošle godine. Više je ne zanima brojenje rakova ili kukaca koje uhvate, već su joj interesantnije dogodovštine njezine velike sestre Mette: dečki, izlasci i zabave. Hanna je još uvijek zaigrana i nije vična suptilnom umijeću čuvanja adolescentskih tajni. Ali ovo ljeto mijenja sve…

„Pssst“ je grafički roman nagrađivane norveške ilustratorice Magnhild Winsnes koji je osvojio gotove sve važne norveške nagrade za knjige za djecu i mlade. Ocrtavajući različita Hannina iskustva i ljetne dogodovštine, autorica s puno humora, ali i ozbiljnosti, prikazuje Hannin proces odrastanja, ono krhko i nesigurno vrijeme između djetinjstva i puberteta te sve burne emocije koje ga prate. U knjizi je malo teksta i ona pripovijeda priču ilustracijama. Na taj se način mladi čitatelji usredotočuju na vizualni aspekt, a prekrasne ilustracije pružaju im mnogo mogućnosti za interpretaciju. Oni sami otkrivaju detalje, promjene osjećaja likova, donose zaključke te grade svoje rukavce priče. Nježne, pastelne ilustracije kao da nam donose miris ljeta i pozivaju mlade da uživaju u prirodi i svemu što nas okružuje, a u onih starijih bude sjećanja na ljeta iz djetinjstva i prve ljubavi.

NAGRADA MINISTARSTVA KULTURE KRALJEVINE NORVEŠKE 2017.

NAGRADA NORVEŠKIH  KRITIČARA ZA NAJBOLJU KNJIGU ZA DJECU I MLADE 2017.

NAGRADA NORVEŠKIH PISACA ZA NAJBOLJU PRVU DJEČJU KNJIGU 2017.

NAGRADA DRUŠTVA NORVEŠKIH DIZAJNERA ZA NAJBOLJE ILUSTRIRANU DJEČJU KNJIGU 2018.

★★★★★

Non-oui

Nagrada Europske unije za književnost.

Biografsko putovanje dviju generacija u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost jedne obitelji razdvojene morem.

Kraj je Drugoga svjetskog rata. Nedjeljka, mlada Splićanka, zaljubljuje se u talijanskog vojnika Carla. Ne znajući što je očekuje, odlučuje poći za njim na Siciliju i ostaviti sve – obitelj, prijatelje, posao, svoj grad i domovinu. Vrlo brzo spoznaje da će u novoj sredini zauvijek ostati tuđinka, bez svoga jezika i kulture, a ni njezina nova obitelj nikada je neće potpuno razumjeti.

      Non-Oui roman je u formi dnevničkog zapisa u kojem se izmjenjuju slike prošlosti i sadašnjosti, Splita i Sicilije, s mislima i životnim iskustvima bake i unuke identičnog i simboličnog imena – Neda. Njihov imaginarni razgovor prikazuje živote dviju različitih žena i njihovu duboku međugeneracijsku povezanost. Odgajane u drukčijoj kulturi i različitom povijesnom kontekstu, često imaju različit pristup gotovo svemu. Ipak, kad govore o ljubavi, obiteljskom životu, ratu i migracijama – granice se brišu i neke vrijednosti postaju univerzalne, bez obzira na dobne, kulturološke i društvene razlike.      Ugledna makedonska književnica Lidija Dimkovska ispripovijedala je u ovom romanu dirljivu i toplu priču o ljubavi, prijateljstvu, obitelji, identitetu, problemima s prilagodbom na novu sredinu, o fašizmu koji se vraća u Europu. Ljudska drama o usamljenosti, (ne)pripadanju i otuđenosti u kojoj se isprepliću splitske ulice, Drugi svjetski rat, jedan sicilijanski gradić, velika ljubav i pogubna mržnja.

★★★★★

Dendriti

Nagrada Europske unije za književnost.

U Camdenu, u državi New Jersey, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme nove gospodarske krize, živi obitelj Kampanis: muž i očuh Basil, pripadnik druge generacije američkih Grka, njegova žena, bivša hipijevka Susan, i Leto, Susanina izvanbračna kći. Kada u njihovu obitelj stigne djevojčica Minnie, školska kolegica dvanaestogodišnje Leto, koja je nakon smrti majke, Portorikanke Luise, ostala siroče, počinju izvirati skriveni obiteljski ožiljci. Flashbackovima Papadaki u roman uvodi prvu generaciju Kampanisovih, Basilova oca Antonisa, koji je davne 1919. stigao u Ameriku brodom, slijedeći svoj američki san. I baš poput dendrita, isprepliću se i stapaju svjetovi i sudbine triju generacija siromašnih grčkih imigranata i njihovih potomaka. Kallia Papadaki vješto je ispripovjedila potresnu priču o imigrantima koji su u potrazi za nadom i boljim životom pristizali iz ratom osiromašene i iscrpljene Europe u obećanu zemlju, u osvit velike gospodarske krize koja je dvadesetih godina prošloga stoljeća potresala Ameriku i svijet, o njihovu životu u getu i problemima integracije u novo društvo, o tegobnoj, mukotrpnoj i često ponižavajućoj borbi za preživljavanje i mrvicu ljudskog dostojanstva. Roman je to o potrazi za životnim smislom pod ruševinama izgubljenih prilika, propalih brakova i poslova, a koji ponajprije tematizira pitanja osobnog i kolektivnog identiteta.

Više o knjizi, autoru te provoditelju možete saznati na sljedećem linku.

★★★★★

La Superba

Višestruko nagrađivan i hvaljen roman nove europske književne zvijezde.

Napisan u obliku serije pisama i bilješki upućenih neimenovanom čitatelju kojega pripovjedač izvještava o svome životu u Genovi, gdje se trajno nastanio u „želji da ovdje, u ovome srednjovjekovnom labirintu, ostvari svoj vječni san o zavidno bogatom i bezbrižnom mediteranskom životu među pravim, autentičnim ljudima“, roman La Superba nizozemskog autora Ilje Leonarda Pfeijffera na duhovit i domišljat način istražuje, pripovijeda i raščlanjuje fantaziju o boljem životu negdje drugdje.

Okarakteriziravši sam sebe kao „luksuznog imigranta“, želeći se na taj način razlikovati od „svih onih jadnika iz Maroka i Senegala koji su zalutali u te iste uličice maštajući o boljem životu i zajamčenom bogatstvu u Europi“, a koje vlasti „proganjaju kao štakore“, pripovjedač romana svakodnevno luta labirintom srednjovjekovnih đenoveških uličica tragajući za „najljepšom djevojkom Genove”. Pritom se susreće i upoznaje s cijelom galerijom pitoresknih likova – od doseljenih intelektualaca sa Zapada i vremešne domaće gospode do senegalskih i marokanskih imigranata te prostitutki i transvestita – a svima njima zajedničko je da na različite načine „lutaju u svojim fantazijama“… Tematski i stilski višeslojan, roman La Superba postmoderna je oda imaginaciji te posveta gradu kakav može biti samo Genova – La Superba, „uzvišena i ohola, lijepa i ponosna, zavodljiva i nedostupna… poput kakve kurve koja te izazovno gleda, ali koja nikad neće biti tvoja“.

Više o knjizi, autoru te provoditelju možete saznati na sljedećem linku.

★★★★★

Nikamo ne idem

Sedam priča pod gotovo programatskim naslovom „Nikamo ne idem“ okupljeno je u četvrtoj zbirci makedonske, a po udomaćenosti i prihvaćenosti već dugo i naše spisateljice Rumene Bužarovske. Iz tog naslova ne progovara tvrdi stav, nego raznoliko obrađena tema ekonomske migracije, one komotnije, koja odlazi avionom relativno punog želuca da bi pokušala ostvariti život iz kataloga. Ironično, uviđa da se radi baš o tome – o papirnatom životu koji se svodi na režiranje privida sreće sa svim dohvaćenim ili još tek žuđenim popratnim must have kerefekama i simbolima na van te prešućenom emotivnom osakaćenosti. U tim, na različite načine devastiranim brakovima – raspadnutim, ostarjelim, mladim – ostaje dojam raskoračenosti, pat-pozicije, nemoći da se s obje noge bude u životu. Ta nepokretnost, unatoč prevaljenim kilometrima, i ta praznina nisu nužno posljedica emigracije, ali sigurni smo barem da emigracija nije rješenje.

Dubinski psihološki portreti, posebno ženskih likova, toliko su iznijansirani da razumijemo i zavist i zluradost onih koji su biološki zakinuti pa ne mogu imati djecu, ali jasno je da to vjerojatno nije ni uzrok, a kamoli alibi za njihovu zloću. Kod parova koji pak imaju djecu, ona su prije izvor asimetrije odnosa i taloženja frustracija, a kada odrastu – bića su koja preziru roditelje.

Shvatili ste, radi se o prodornom i hrabrom uvidu u ljudsku prirodu i društvo. Kroz svakodnevne sitnice i detalje Rumena Bužarovska priča drame kakve smo sami voljni previdjeti. – Kruno Lokotar

★★★★★

Pikule ciglene boje

Šezdesete su godine prošloga stoljeća, hladnoratovsko razdoblje. Šestogodišnje dijete, glavni lik romana, igrom slučaja odrasta u totalitarnoj istočnoeuropskoj državi. Nakon što ga nasilno odvoje od (politički nepodobne) majke, dijete ostaje samo pa država brigu o njemu povjerava jednoj obitelji, koja mu nastoji pružiti dom. Djeca u školi prema njemu su okrutna jer dijete je stranac i već se samim tim razlikuje od njih, a šikanira ga i rigidna državna vlast…

Pikule ciglene boje, dirljiv je i topao roman Karla Rühmanna, švicarskog književnika, rođenog na području nekadašnje Jugoslavije, a u sjajnom prijevodu Dalibora Jolera. Iako se bavi teškom temom, Rühmann je svoju priču ispripovjedio duhovito i inteligentno, bez imalo patetike, a djetetov svijet prenio je na papir dojmljivim jezičnim slikama, živo opisujući snagu mašte koju ne mogu uništiti ničije prijetnje ni nasilje.

Roman je dobitnik prestižne stipendije grada Züricha, a književna kritika u Švicarskoj dočekala ga je sjajnim kritikama.

★★★★★

Stablo pjesama
OSOBNA ANTOLOGIJA (1992. – 2012.)

Antologijska zbirka Stablo pjesama izbor je iz poezije Abdellatifa Laâbija, jednog od najznačajnijih suvremenih marokansko-francuskih pjesnika, dobitnika prestižnih nagrada Goncourt za poeziju (2009.) te Velike nagrade frankofonije Francuske akademije (2011.). Izbor obuhvaća stihove iz devet pjesničkih zbirki objavljenih u razdoblju od 1992. (Sunce umire) do 2012. godine (Zona turbulencije) te je prvo autorovo djelo prevedeno na hrvatski jezik. Iako nakon višegodišnjeg boravka u marokanskom zatvoru i odlaska u egzil Abdellatif Laâbi ispisuje stihove na francuskome jeziku, u njima je svejedno prisutan arapski duh i duša, kako kroz melodiju, tako i kroz teme kojih se dotiče. I dok s nostalgijom, ali i kritički piše o svojemu (postkolonijalnom) Maroku, o emocionalnim ranama i svemu što je ondje bio prisiljen ostaviti, uključujući i materinski jezik, ovaj izrazito humanistički orijentirani pjesnik prije svega progovara o čovjeku, o potrebi poštivanja ljudskog dostojanstva i ljudskih sloboda, kao i o nužnom pružanju otpora svakoj vrsti tiranije i barbarstva. Neumoran je zagovornik kulture dijaloga i dijaloga među kulturama, a za sebe kaže: „Ne smatram se ni Arapinom ni Francuzom. Ja sam građanin svijeta; most.“ Laâbijeva poezija, kojoj su inherentni izgnanstvo (geografsko, političko, jezično), nomadizam i margina, itekako je svjesna apokaliptične svakodnevice u kojoj čovjek srlja u propast povlačeći za sobom cijeli planet. Ipak, tom su propadanju dragocjena protuteža život, nada i ljubav, a konačno i sama poezija kao „način usklađivanja instrumenata duše“.

Više o knjizi, autoru te provoditelju možete saznati na sljedećem linku.