Strani autor 2021

Autor

Vladimir Arsenić

Vladimir Arsenić je rođen u Beogradu 1972. godine. Opću književnost s teorijom književnosti diplomirao u Beogradu 1997. godine, a magistrirao komparativnu književnost na Telavivskom fakultetu 2005. godine tezom o Danilu Kišu. Redovni je suradnik internet portala versopolis.com i booksa.hr.

Tekstove objavljivao za Danas, e-novine.com, xxzmagazin.com, Beton, Quorum, Polja, Fokalizator, Peščanik, proletter.me. Bio mentor na projektu Criticize this! Sa Srđanom Srdićem, od 2014. godine vodi Radionicu kreativnog pisanja Hila u Knjigodromu, Topolska 18, Beograd. Stalni je suradnik susreta Cum grano salis u Tuzli, festivala Literitorija u Podgorici i Festivala europske kratke priče u Zagrebu. Bio je član redakcije ulcinjskog časopisa Plima, a sada je član redakcije časopisa Fokalizator. Sa Rolandom Orčikom uredio je Antologiju mlađe srpske književnosti na mađarskom.

Prevodi sa engleskog i hebrejskog, a dio njegovih tekstova dostupan je na engleskom, albanskom i slovenskom jeziku. 2019. godine objavio knjigu izabranih tekstova o crnogorskoj književnosti Etike pripovedanja (Podgorica: Fokalizator).

Sa prijateljima uređuje književni časopis Ulaznica koji izlazi u Zrenjaninu i već 12 godina vodi istoimeni regionalni književni natječaj. Urednik je u izdavačkoj kući Partizanska knjiga, koju je osnovao zajedno sa Srđanom Srdićem.

Član je PEN BiH. Podržava Tottenham Hotspur FC.

★★★★★

Arbitri i modeli

Knjigama Borisa Postnikova Postjugoslavenska književnost i Saše Ćirića Ne uzimaj me u usta Sandorf je već uspostavio seriju objavljenih zbirki književnih kritika. Knjiga Vladimira Arsenića Arbitri i modeli nastavak je te serije, za razdoblje koje ne pokrivaju prethodne dvije knjige.
Vladimira Arsenića nije potrebno posebno predstavljati nikome tko iole prati književno polje. Taj vrijedni vojvođanski književni kritičar, pisac i urednik, svojim dosadašnjim radom ostavio je snažan utjecaj ne samo u hrvatskom, na koje se odnose kritike u ovoj knjizi, već i u čitavom postjugoslavenskom književnom polju.

‘Nikada nisam želeo da budem kritičar, posebno ne kada sam završio studije. Nekako se sve desilo spontano, igrom slučaja, gomilom srećnih okolnosti. Pre nego što sam objavio prvi tekst već je postojao Beton i klima u kritici se menjala, sporo ali sigurno. Nisam, dakle, došao niotkuda, niti sam napravio bilo kakav revolucionarni, kopernikanski zaokret. Ono što me učinilo važnim jeste trajanje i upornost. To istovremeno opterećuje i obavezuje. Ali shvatam da bez toga nema ničeg. Sve što na Balkanu traje manje-više nepromenjeno duže od pet godina veliki je poduhvat. Ovde su stvari kratkoročne, a i pamćenje nam je takvo. Samo je taština ogromna. Nje se treba lišavati.’

Autor

Dragan Velikić

Dragan Velikić rođen je 1953. u Beogradu. Diplomirao je opću književnost s  teorijom književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Od 1994. do 1999. godine bio je urednik izdavačke djelatnosti Radija B 92. Pisao je kolumne za NIN, Vreme, Danas, Reporter i Status. Od lipnja 2005. do studenoga 2009. bio je ambasador Republike Srbije u Austriji. Živi u Beogradu kao slobodni književnik.

Romani: Via Pula (1988 – Nagrada Miloš Crnjanski), Astragan (1991), Hamsin 51 (1993), Severni zid (1995 – stipendija Fonda Borislav Pekić), Danteov trg (1997), Slučaj Bremen (2001),Dosije Domaševski (2003), Ruski prozor (2007 – NIN-ova nagrada za najbolji roman godine, Nagrada Meša Selimović za najbolju knjigu godine, Srednjoeuropska nagrada za književnost), Bonavia (2012), Islednik (2015 – NIN-ova nagrada za najbolji roman godine, Nagrada Kočićevo pero, Vitalova nagrada, Nagrada Kočićeva knjiga), Adresa (2019).

Knjige priča: Pogrešan pokret (1983), Staklena bašta (1985), Beograd i druge priče (2009).

Knjige eseja: YU-tlantida (1993), Deponija (1994), Stanje stvari (1998), Pseća pošta (2006), O piscima i gradovima (2010), Bratstvo po mrlji (2018), Doktori barona Minhauzena (2019).

Knjiga izabranih intervjua: 39,5 (2010).

Monografije: Pula – grad interval (2014) – u koautorstvu sa fotografom Igorom Zirojevićem i povjesničarkom umjetnosti Paolom Orlić, Theatron Istria (2020)‒ u koautorstvu sa fotografom Igorom Zirojevićem.

Duodrama Montevideo (2015)

Knjige Dragana Velikića prevedene su na osamnaest europskih jezika, na arapski i farsi u šezdeset i pet stranih izdanja. Zastupljen je u domaćim i inzemnim antologijama.

Dobitnik je nagrade Instituta za Dunav i Srednju Europu iz Beča (2008), Nagrade grada Budimpešte (2013), nagrade „Podrum Radovanović“ za životno djelo (2016) i Europske nagrade Vilenica (2019).

Počasni je član mađarske Akademije umjetnosti i književnosti Széchenyi.

★★★★★

Astragan

Astragan je uzbudljiv filmični roman o političkoj i seksualnoj obmani koja se odvija između Beograda i jadranske obale. Inteligencija kojom Velikić razotkriva kič, kao i citati i aforizmi koji su znalački ucijepljeni u priču sugeriraju da je učio od Kundere, iako je Velikić po svemu dinamičan i samosvojan talent. (…)

Fabula je naoko jednostavna, glavni junak, stjecajem okolnosti mijenja vlastiti identitet, ulazi u galaksiju misterioznog udruženja hodača, ljubitelja maslačaka i drugog bilja, Aphake – što je zapravo paravan za međunarodnu špijunsku organizaciju u kojoj se podaci dostavljaju iz cijelog svijeta pod šifrom botaničkih izvještaja – i, naravno, nestaje iz nje i svog romanesknog života.

Velikić se ironično poziva na Chandlera i Hammetta. Kao i neki od Le Carreovih junaka, Velikićev Marko Delić gradi svoj novi identitet istovremeno stvarajući vlastitu novu prošlost i pripremajući se za buduću špijunsku karijeru. (…)

Priča o životu Marka Delića postaje u neku ruku tek izlika da meandarski lutamo kroz vrijeme i prostor. I vrijeme i prostor uvijek se nastoje jasno označiti, baš kao i protagonisti na koje glavni lik nailazi, pa stoga izmišljeno i realno postaju podjednako prihvatljive kategorije.

Autor

Damir Uzunović

Damir Uzunović, rođen 1965. u Sarajevu. Suosnivač je, zajedno sa Goranom Samardžićem, knjižare i izdavačke kuće Buybook. Poezija i proza mu je objavljivana na engleskom, francuskom, turskom i slovenskom jeziku. Živi i radi u Sarajevu.

Djela: Kesten, zbirka priča (Dani, 1996.), Brod s talismanom, zbirka poezije (Veselin Masleša, 1992.), Mađioničar, zbirka poezije (Svjetlost, 1995.), Ljudi i ptice, zbirka poezije (Space Production, 2005.). Nagrade: Druga nagrada FOD BiH za knjigu priča Kesten; prva nagrada Večernjih novina za priču Doruša; druga nagrada NiP Ljiljan za priču San jednog Franjevca.

★★★★★

Ja sam

„Ja sam… raste i sazrijeva skupa sa svojim pripovjedačem, i od kraćih štikleca iz djetinjstva, preko uvjerljivih mladalačkih epizoda, prerasta u remek-djelo zrelog pisca, njegove poetike, svjetonazora i posvemašnjeg prelijevanja vlastitog ‘ja’ s onim ‘ja’ koje je izgovoreno na kraju života. Ja sam je rasplesan, veličanstven i dirljiv roman u kojem Uzunović doslovno emotivno ubija čitatelja.“ Jagna Pogačnik, Best Book

Autor

Carol Ann Duffy

Carol Ann Duffy rođena je 1955. godine u radničkoj četvrti Gorbals u Glasgowu. Živi u Manchesteru, gdje radi kao predavačica i umjetnička ravnateljica Škole pisanja na Sveučilištu Manchester Metropolitan. Između 2009. i 2019., kao prva pjesnikinja ikada, nosila je titulu „Poet Laureate“ Ujedinjenog Kraljevstva.

Počevši od 1974. objavila je više desetaka mahom pjesničkih naslova, drama i knjiga za djecu. Dobitnica je niza nagrada i priznanja, među kojima se ističu T. S. Eliot Prize, Costa Poetry Award, PEN Pinter Prize, nagrada Signal za dječju književnost, nagrade Whitbread i Forward, Royal Society of Literature Fellowship, te američke Lannan i E. M. Forster Prize, uz još mnoge druge. Nositeljica je više počasnih doktorata i odlikovanja, a godine 2015. za pjesničke je zasluge imenovana Damom reda Britanskog carstva.

Njezine drame postavljane su na velikim scenama, a pjesničke knjige dio su školskog kurikuluma u Ujedinjenom Kraljevstvu na različitim razinama.

Ova knjiga izabranih pjesama predstavlja prvi opsežniji i prvi uknjiženi prijevod pjesama Carol Ann Duffy na našem jeziku.

★★★★★

Gramatika svjetla

Carol Ann Duffy bez sumnje pripada među najzanimljivije i najpoznatije suvremene pjesničke glasove.

Već s prvijencem Žena stoji, akt iz 1985. godine njezino je pismo prepoznato kao hrabar i originalan prilog britanskoj poeziji, a otad je primila sve važne pjesničke nagrade i počasti u matičnoj zemlji i mnoge u inozemstvu, te je širom svijeta prodano više od milijun primjeraka njezinih knjiga. Kao prva pjesnikinja ikada, nosila je između 2009. i 2019. titulu „Poet Laureate“ Ujedinjenog Kraljevstva.

Ovim opsežnim izdanjem njezin se rad prvi put u knjiškom formatu predstavlja domaćoj publici, u vještom i preciznom prijevodu Tomislava Kuzmanovića. Izbor pokriva prva dva desetljeća autoričinog stihovnog rada, a uključuje i niz, prvi put sabranih,  pjesama pisanih za različite prigode.

Beskrajno raznolike, čudesno inventivne i emocionalno moćne, pjesme u ovoj knjizi nude uvid u široku lepezu stilova, registara i postupaka kojima autorica suvereno barata: od prigodnih i protestnih, duhovitih, ljubavnih i erotskih, preko nevjerojatno živih portreta imaginarnih i stvarnih suvremenika – britanskih svatkovića – do onih duboko meditativnih, a sve one zajedno potvrđuju njezino uvjerenje kako je „poezija glazba ljudskoga bića“.

Ova snažna, zavodljiva knjiga istovremeno je izvrstan uvod za nove čitatelje, kao i pouzdana rekapitulacija za one koji pjesme Carol Ann Duffy odavno vole i cijene.

Autor

Adam Zagajewski

Adam Zagajewski jedan je od najznačajnijih autora suvremene poljske književnosti. Dobitnik je prestižnih poljskih, europskih i svjetskih književnih nagrada, prevođen na mnoge jezike. Pjesnik je, esejist i prozaist. Rođen je 1945. u Lavovu, iz kojeg je njegova obitelj prisilno preselila na zapad Poljske. Djetinjstvo je proveo u šleskim Gliwicama, gdje je završio osnovnu i srednju školu. U periodu 1963. – 1970. studirao je filozofiju i psihologiju na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu. S fakultetskim kolegama 1968. osniva pjesničku grupu Teraz – krakovski rukavac pjesničke formacije Novi val i postaje koautor programskih tekstova.

S Julianom Kornhauserom objavljuje Nepredočeni svijet (1974.) zbirku eseja književnokritičkog i programatskog karaktera. Od 1968. do 1975. godine radio je kao asistent na Institutu za društvene znanosti na Sveučilištu za znanost i tehnologiju u Krakovu. Bio je urednik i suurednik književne redakcije časopisa Student, Młoda Kultura. Zbog svoje povezanosti s opozicijskim krugovima, gdje radi kao predavač na ilegalnim tečajevima, objavljuje kod podzemnih izdavača i uređuje prvi nezavisni književni časopis Zapis, nekoliko je godina bio na popisu zabranjenih autora. Godine 1979. odlazi na stipendiju u Zapadni Berlin (Berliner Künstlerprogramm), gdje ostaje sve do 1981., kad se vraća u Krakov i već sljedeće, 1982. godine, zbog privatnih razloga emigrira u Francusku. Prijateljujući i surađujući s intelektualnim i književnim krugovima u emigraciji i u Poljskoj, objavljuje u uglednom književnom kvartalniku Zeszyty Literackie, koji je najprije izlazio u Parizu, a 1992. godine redakcija se preselila u Varšavu.

Uz časopisnu, Zeszyty su u dvadesetak godina djelovanja imali i značajnu izdavačku produkciju, te su tiskali i jednu od najvažnijih esejističkih knjiga Adama Zagajewskog Solidarnost i samoća (1986.). Godine 1988. Zagajewski počinje predavati kreativno pisanje na Sveučilištu u Houstonu. U Krakov se za stalno vratio 2002., gdje je i umro 2021. godine.

★★★★★

Asimetrija i Pravi Život

Postoji samo blagost / koja uvijek kasni stihovi su kojima završava pjesma „20. stoljeće u mirovini“, iz jedne od dviju među ove korice uvrštenih zbirki Adama Zagajewskog. Radi se o jednom od najznačajnijih autora suvremene poljske i europske književnosti. Te blagosti ni u poetskom načinu ni u sadržaju kod Zagajewskog ne nedostaje. Ona, štoviše, gotovo da preduhitruje čitatelja, podešavajući ga da obazrivo zakorači u čitanje poezije čiji najdragocjeniji učinci izmiču nestrpljivima i osornima. Iako koristi jednostavan jezik i komunikativan izraz, nešto je staromodno i klasično u poeziji Zagajewskog.

S jedne strane, poseže za registrom filozofskih i kulturnih pojmova koji traže mislećeg, obrazovanog čitatelja. S druge pak strane, u njegovoj poeziji nema jakih gesta, jednoznačno iskazanog vjetonazora ni povođenja za pjesničkim trendovima. Ova asimetrija pravog života, iscrtana kratkim, odmjerenim potezima pjesnika slikara, koji melankoličnim tonovima svjedoči o prolaznosti zaustavljajući je sjećanjem, potvrda je autoironične konstatacije samog pjesnika da je poezija – lagano pretjerivanje.

Na nama je samo još mirno priznati da među pjesnicima malo tko pretjeruje tako
lijepo kao Zagajewski.

Iz pogovora Đurđice Čilić

Autor

Ognjen Spahić

Ognjen Spahić rođen je u Podgorici 1977. Objavio je knjige kratkih priča Sve to (2001.), Zimska potraga (2007.) i Puna glava radosti (2014.) te romane Hansenova djeca (2004.), Masalai (2015.) i Calypso (2017.). Za roman Hansenova djeca dobio je 2005. godine nagradu Meša Selimović te nagradu Ovid Festival Prize, a za knjigu Puna glava radosti Nagradu Europske unije za književnost za 2014. godinu.

Knjige su mu prevedene na francuski, mađarski, arapski, talijanski, engleski, slovenski, makedonski, rumunjski, ukrajinski, turski, albanski i bugarski.

★★★★★

Pod oba sunca

Na osamljenom svjetioniku nekadašnji kapetan prve klase Branimir Bato Lončar i njegova žena Danica žive jednoličnu svakodnevicu koju katkad uznemire zalutali turist ili barka u opasnosti. Bato je postao svjetioničarem jer se nije želio pridružiti agresiji na Dubrovačko primorje. Danica u nametnutoj osami oplakuje svoju neplodnost. Jednoga ljeta Nevena i Mitar, par u krizi srednjih godina, razapinju šator pred svjetionikom. Zajednička večera promijenit će sve u njihovim životima.

Pod oba Sunca, roman ispripovijedan kroz glasove četvero protagonista, priča je o krugu života koji iscrtavamo sami i pokušajima da iz tog kruga iskoračimo. Ognjen Spahić iznova pokazuje svu raskoš pripovjednoga talenta i zavidnu sposobnost da stvori moćne, pamtljive likove duboko obojene lokalnom poviješću. Pod oba Sunca roman je o ljudima u okovima vlastitih odluka kojih se nikako ne mogu osloboditi.

“Volim ja moga Bata. Nije da ga ne volim. Ne mrzim ga. Ne mrzi ni on mene. Davno je to bilo kad smo se voljeli u isto vrijeme. Sad je drugačije. On mene voli dok ga pijanog liječim u postelji, dok previjam rane i stavljam hladne obloge na čelo. Ja njega volim dok gledam kako spava. Lice se preuredi. Sve stane na svoje mjesto. Obrve se poravnaju, a usne rašire i otkriju zube. Takav, gotovo da se smije. Čekam da mu se srce smiri. Pa zaspim i ja.
Budni, razbuđeni, u ovoj zlotvornoj kući… Tada je sve drugačije. Ponekad se čini da oboje glumimo, skrivajući od zidova ono šta smo jedno drugom bili. Jer da tragovi uzajamne ljubavi ne postoje, davno bih fukari prerezala vrat. Ja njemu ili on meni. Već dvadeset sedam godina čekam da udari, da me satre šaketinom, slomi zube i natuče rebra. Zamahne tu i tamo, uprazno. Zaleti se kao vepar. Riče, psuje, vrijeđa, odradi svoje i sam se povuče.”

Više o knjizi i autoru možete saznati na sljedećem linku.

Autor

Semezdin Mehmedinović

Semezdin Mehmedinović rođen je 1960. u Kiseljaku kod Tuzle. Studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radio je kao urednik u novinama, tjednicima te na radiju i televiziji. Uređivao je više časopisa za kulturu i bavio se filmom. Godine 1994. nastaje njegov igrano-dokumentarni film Mizaldo, Kraj teatra, koji je izvan konkurencije prikazan na Berlinskom filmskom festivalu.

Objavio je zbirke pjesama Modrac, 1984., Emigrant, 1990., i Devet Aleksandrija, 2002., knjigu zapisa, kratkih priča i pjesama Sarajevo Blues, 1995., dnevničku prozu Ruski kompjuter, 2011., knjigu pisama Transatlantic mail, 2009., Autoportret s torbom, 2012., Knjigu prozorâ, 2014., Me’med, crvena bandana i pahuljica, 2017., i Ovo vrijeme sada, 2020. Od 1996. do 2019. živio je u Sjedinjenim Američkim Državama, sada piše u Sarajevu.

★★★★★

Ovo vrijeme sada

Maleni događaji, treptaji sjećanja i smiraj sadašnjeg trenutka, fragmenti prijateljevanja, Sarajevo kao izbor, kao mjesto početka i mjesto povratka, grad kao čvrsta i nestabilna točka, sve su to tkanja oko kojega se množe priče, oko kojega se iznova rađa jezik u prozama Semezdina Mehmedinovića. Bilo da se radi o susretu s Márquezom u baru u Washingtonu ili o ženi koja donosi ogledalo kao svoj eksponat za neobičnu izložbu u kultnom prijeratnom sarajevskom kafiću, svaka epizoda uvijek je duboko intimna, promišljena, zaokružena, a istodobno nedovršena kakav je i život sam.

Rekreiranje razglednica za Aleša, gledanje nogometne utakmice, kava u ugodnom društvu, igranje partije šaha u muzeju književnosti, užitak u pogledu na hercegovačko nebo, selidba knjiga s kraja na kraj Sjedinjenih Država, sve su to priče koje tvore Ovo vrijeme sada – vrijeme prošlo, sadašnje, buduće. Ovo vrijeme sada vrijeme je koje izabiremo da bismo doživjeli sebe same, da bismo osjetili vlastitu intimu, da bismo otkrili duboko skrivene iskrice koje nas čine čovjekom. Ovo vrijeme sada knjiga je potrage, sjećanja i osjećaja, knjiga u kojoj se vrhunska proza i poezija spajaju u neodvojivo jedno.

Više o knjizi i autoru možete saznati na sljedećem linku.

Autor

Aleksandar Prokopiev

Aleksandar Prokopiev rođen je 1953. u Skopju. Studirao je u Beogradu na Filološkom fakultetu na Odsjeku književnosti i komparativne književnosti, a u Beogradu i na Sorbonni doktorirao je radom iz područja komparativne književnosti i teorije književnosti. Svirao je u kultnom novovalnom rock-bandu VIS Idoli. Predaje u Institutu za makedonsku književnost na Skopskom sveučilištu.

Objavio je kratke proze Mladi majstor igre (1983.), …ili… (1986.) i Plovidba prema jugu (1987.), knjige priča Slovo o zmiji (1992.), Ars amatoria (1998.) i Čovječuljak (2013.), knjige eseja Je li Kalimah bio postmodernist (1994.), Antiuputstva za osobnu upotrebu (1996., 2000.), Putovanja bajke (1997.) i Postmoderni Babilon (2000.), priče za djecu Hajde da napravimo film, zajedno (1997.) te roman Promatrač (2008.). Djela su mu prevedena na engleski, francuski, talijanski, srpski, hrvatski, poljski, bugarski, mađarski, slovenski, albanski, turski i grčki. Prevodi na makedonski sa srpskog, bugarskog, bosanskog, hrvatskog i slovenskog. Između ostalih preveo je djela Danila Kiša, Davida Albaharija, Aleka Popova i Miljenka Jergovića.

★★★★★

Delfin

Delfin: O vidljivom i nevidljivom zbirka je priča svestranog makedonskog umjetnika i glazbenika Aleksandra Prokopieva, jednog od vodećih balkanskih postmodernističkih pisaca.

Četrnaest priča okupljenih u zbirci nastavlja se na njegovo dosadašnje stvaralaštvo, u kojem uspješno isprepliće karakteristike postmodernističkog pisma s intimističkim zapisima. Pripovjedni svijet Prokopievljevih priča negdje je na granici između različitih svjetova, između realizma i fantastičnog. U njemu zajedno postoje imaginarni i stvarni događaji i likovi, koji se javljaju u različitim kronotopima, pa ih zatječemo u Skopju, Beogradu, Zagrebu, u snovima, negdje na morskoj obali, daleko u prošlosti, pa i u životu Aleksandra Prokopieva. Neke su od tih priča očita fikcija, neke su historiografske, dok se neke iščitavaju kao autobiografske proze. Pripovjedač nas vodi u dane djetinjstva i mladenačkog sazrijevanja, ali zaranja i u dublje teme kao što su položaj intelektualca u vremenima nepoćudnim za one koji su se izražavali protiv vladajućeg sistema, krivnja i oprost, težina pobjede i poraza.

Samosvojan i humorističan, erudit bez suhoparnosti, pisac za sve generacije, kako ga kritika naziva, Prokopiev je napisao šarmantnu i duhovitu knjigu koja očarava i pruža jedinstveno čitateljsko iskustvo.

Više o knjizi i autoru možete saznati na sljedećem linku.

Autor

Mile Stojić

Mile Stojić, hrvatski pjesnik i publicist (Dragićina kraj Čitluka, BiH, 21. I. 1955). Studij jugoslavistike završio 1982. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je živio i djelovao do 1992. kao književnik i publicist. Od tada živi u Beču  i Sarajevu, ali vrlo aktivno objavljuje pjesme i novinske tekstove u hrvatskim i bosanskohercegovačkim tjednicima.

Prvu zbirku pjesama Lijer, jezik prašine objavio je 1977. Do rata i odlaska u emigraciju Stojićevo je pjesništvo (Umjetnost tame, 1979; Zemna svjetlost, 1984; Olovni jastuk, 1989; Južnost, izbor, 1990) ponajprije u znaku postmodernističkoga propitivanja knjiž. tradicije i sjećanja, ali je od zbirke Libreto za sviralu i strojnicu (1994) autorov poetski izraz intencionalno postao grublji, prozaičniji i otvoreno angažiran (Prognane elegije, 1996; Mađarsko more, 1999; Zaboravite nas, 2003; Večera bez politike, 2005; Priznanje, 2007; Među zavađenim narodima, 2009).

U istom su duhu pisane i njegove kolumne za splitski Feral Tribune i sarajevske Dane. Stojić je jedan od najcjenjenijih suvremenih pjesnika, redovito prisutan u antologijama i više puta nagrađivan.

★★★★★

Muze i Erinije – sabrane pjesme

Još jedan zreli Šimić uzletio iz Drinovaca, iz Brotnja, leti visoko iznad tradicionalnih hercegovačkih motiva: kamena, siromaštva, šipaka i jasmina, pod njim u dubini zeleno se iskri Neretva. Moderan i tradicionalan.

Ima pitomosti i milosti. Ima južnosti. Pjesme mu čitljive i čeznutljive.

Pune sadržaja i smisla, sebe i nas.

– Petar Gudelj

Pišući iz prvog lica jednine, Stojić je prikazao život i snove, iskustvo i usud, poraz i gubljenje zavičaja jednog naraštaja, jednog grada, jedne epohe.

– Krešimir Bagić

Više o knjizi i autoru možete saznati na sljedećem linku.

Autor

Thomas von Steinaecker

Thomas von Steinaecker njemački je književnik, novinar, strip-kritičar, esejist i filmski redatelj. Studij književnosti završio je u Münchenu i Cincinnatiju. Piše radijske drame te je snimio dokumentarne filmove o Tolstoju, Johnu Cageu, Richardu Straussu i Leonardu Bernsteinu i nekoliko televizijskih serija.

Autor je hvaljenih romana Wallner beginnt zu Fliegen (Wallner počinje letjeti, 2007.) i Die Verteidigung des Paradieses (Obrana raja, 2016.) nominiranih za Njemačku nagradu za knjigu. Das Jahr, in dem ich aufhörte, mir Sorgen zu machen, und anfing zu träumen (Godina u kojoj sam se prestao brinuti i počeo sanjati) nominiran je za nagradu Sajma knjiga u Leipzigu 2012. godine.

Primio je Bavarsku državnu nagradu za kulturu 2015. godine i nagradu Carl Amery za književnost 2017., koja odaje priznanje suvremenim autorima koji pišu na njemačkom jeziku. Godine 2017. zajedno s ilustratoricom Barbarom Yelin objavio je svoj prvi grafički roman Ljeto njezina života.

★★★★★

Ljeto njezina života

Gerda živi u staračkom domu i osjeća kako joj se bliži kraj. I dok se pokušava nositi sa svakodnevicom u domu, prisjeća se svog života šezdesetih godina prošlog stoljeća. Bila je briljantna školarka nadarena za astrofiziku zbog čega su je krivo gledali jer je žena, a potom i perspektivna znanstvenica koja se tog ljeta svog života našla pred teškim izborom između ljubavi i inozemne karijere.

Ljeto njezina života, prva suradnja književnika Thomasa von Steinaeckera i sjajne njemačke ilustratorice Barbare Yelin, topla je ljudska priča o temama koje često izbjegavamo: životu u staračkom domu, ispravnosti životnih odluka i tome što je, zapravo, sreća.

Suradnja autorice Barbare Yelin s piscem Thomasom von Steinaeckerom 2017. godine dovela je do objave je grafičkog romana Ljeto njezina života.

Više o knjizi, autoru te provoditelju možete saznati na sljedećem linku.