Usprkos svim izazovima, ovogodišnji, 13. Vrisak i službeno je otvoren, a V.B.Z.-ova nagrada za najbolji neobjavljeni roman otišla je u ruke pjesnika i romanopisca Žarka Jovanovskog za filmski roman ceste „Pizzeria Europa“.
Nakon svečanog otvorenja u prekrasnom Perivoju Guvernerove palače, vrijeme je bilo da se Vrisak vrati svojim punkerskim korijenima i preseli u urbano, industrijsko okruženje zgrade Exportdrva.
Tako je prvi „pravi“ dan Festivala započeo promocijom engleskoga prijevoda romana „Catherine the Great and Small“. Prošlogodišnja dobitnica Nagrade Olja Knežević i glavni urednik V.B.Z.-a Drago Glamuzina razgovarali su o važnosti V.B.Z.-ove nagrade, suradnji s britanskom kućom Istros Books i mogućnostima koje dobitnicima pruža projekt „Na margini“ koji se odvija pod pokroviteljstvom programa Kreativna Europa Europske unije.
Večer se nastavila uz predstavljanje dugo očekivane zbirke poezije Olje Savičević Ivančević „Divlje i tvoje“. Autorica je pročitala niz svojih pjesama, a urednik Seid Serdarević pohvalio je Oljin izvrstan ritam i melodičnost, široki spektar tema koje zbirka obuhvaća, te je naglasio i da se svaka pjesma može iščitati na više načina i zahtijeva pozornog čitatelja.
Rođeni Riječanin Ivica Prtenjača prvi se puta našao u hali Exportdrva kako bi predstavio svoj najnoviji roman „Plivač“. Drago Glamuzina primijetio je kako je to, po njegovom iskustvu, prvi roman napisan i objavljen u Hrvatskoj koji govori o nevoljkosti i izbjegavanju rata u Hrvatskoj. Prtenjača je ustvrdio kako ga nisu brinule reakcije javnosti kada se odlučio pozabaviti tako provokativnom temom.
Večer je završila energičnim izvođenjem slam poezije drumskih pjesnika: Vida Jeraja i Zorana Kelave.
Vrisak se nastavlja cijeli tjedan, a u utorak, 15. rujna, u Exportdrvu Monika Herceg predstavit će zbirku pjesama „Vrijeme prije jezika“, Lidija Dimkovska („Non-Oui“) i Tanja Stupar Trifunović („Otkako sam kupila labuda“) govorit će o svojim novim romanima i Nagradi za književnost Europske unije, a Zlatko Gall će u klubu Morski prasac održati promociju knjige „Arsen – Čovjek kao on“. U srijedu, 16. rujna, čeka nas niz novih odličnih programa – tako Andrija Škare stiže predstaviti svoja „Dva prsta iznad gležnja“, Tomislav Čadež knjigu „Hrvatski dekameron“, Marko Tomaš svoj hvaljeni roman „Nemoj me buditi“, a makedonska književnica Rumena Bužarovska virtualno će se pridružiti Festivalu kako bi govorila o svojoj zbirci kratkih priča „Nikamo ne idem“.
U prekrasnom Perivoju Guvernerove palače – Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka danas je i službeno započeo 13. Vrisak. Sad već tradicionalni riječki sajam knjiga i festival autora otvorio je gradonačelnik Vojko Obersnel. Direktor Festivala Drago Glamuzina napomenuo je koliko je specijalan ovogodišnji Vrisak i da mu je, kao i svima nama, drago što se unatoč situaciji ipak održava u ovom obliku.
Nakon službenog otvorenja održana je i svečana dodjela V.B.Z. nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2020. godine koju je dobio zagrebački underground pjesnik, slam izvođač, prozaik, kantautor, grafičar i strip-crtač Žarko Jovanovski. Njegova „Pizzeria Europa“ roman je ceste, gotovo film, jer imate dojam da se takav – vizualan, kinetičan, logoreičan – više gleda i sluša nego čita.
Žiri u sastavu Zoran Ferić (predsjednik žirija), Vanja Kulaš, Jagna Pogačnik, Drago Glamuzina i Mile Stojić za roman su naglasili da je „vratoloman i drzak, oštrouman i duhovit, a istodobno precizno ustrojen i dobro napisan, poput zločestog je dječaka s finim manirama – lako ga je voljeti“.
Osim novčane nagrade od čak sto tisuća kuna (što je čini najizdašnijom nagradom te vrste u regiji!), autora će sigurno razveseliti što će se roman distribuirati u širokoj knjižarskoj mreži i time sigurno ponoviti uspjeh dosadašnjih dobitnika.
U festivalskom dijelu Vrisku posjetitelji će moći uživati do 19. rujna, a najveći dio programa održat će se u hali Exportdrva, te u klubovima Dnevni boravak i Morski prasac. Za sve koji ne mogu doći na jednu od tih lokacija važno je napomenuti da će Vrisak moći pratiti i putem live streama na YouTube kanalu VBZCroatia i portalu 24sata!
O pobjedničkom romanu
ŽARKO JOVANOVSKI PIZZERIA EUROPA
„PIZZERIA EUROPA“ ROMAN JE CESTE, GOTOVO FILM, JER IMATE DOJAM DA SE TAKAV – VIZUALAN, KINETIČAN, LOGOREIČAN – VIŠE GLEDA I SLUŠA NEGO ČITA.
Trojica underground performera kreću na miniturneju. Epicentar zbivanja je Beč. No, urbano prostranstvo koje će trojac mapirati bizarnim susretima, usput ukradenim obrocima i jeftinim pivom nije upicanjena metropola iz bedekera, nego multikulti mrga s pedeset i pet groblja i bezbroj turskih imbissa. Osim toga, marginama nekoć carskog grada u naše doba jezde duhovi, aveti i utvare, pa dok Karl Marx juri svom kumu Engelsu okrečiti kuhinju, a Thatcherica se bori sa štapićima u kineskoj zalogajnici, Stevo Žigon naše junake savjetuje, a Satan Panonski positno ih financira.
Od Zagreba preko Beča do slovačke Trnave tri drumska pjesnika improviziraju, izlažu se užicima, a još više pogibeljima, vrludaju između ludila i smrti, ali ostaju srčani i svoji. Na njihovoj putešestviji ima snomorica i stranputica, ima bijelih zečeva, a bome ima i glazbe. Soundtrack: grozan rumunjski etno i sjajan jazz. U eksplozivnom grand finalu, kao nepredviđeni bonus za skitalačku družinu i za nas čitatelje – pizzeria Europa, značenjski nabijeno mjesto na kojem su se nekoć doista palile krušne peći, da bi se u međuvremenu prometnulo u metaforu otpora neoliberalnom ugnjetavanju.
„Pizzeria Europa“ priča je o predanosti umjetnosti, pa i onda kad je ta predanost ravna samoubilačkom poduhvatu. Roman vratoloman i drzak, oštrouman i duhovit, a istodobno precizno ustrojen i dobro napisan, poput zločestog je dječaka s finim manirama – lako ga je voljeti.
O autoru
Žarko Jovanovski rođen je 1. srpnja 1966. godine u Zagrebu. U rodnom je gradu diplomirao umjetničku grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti. Boravio je 1995./96. u Njemačkoj kao gost-student njemačke zaklade za razmjenu studenata DAAD na Kunstakademie u Düsseldorfu u klasi profesora Tonyja Cragga. Izlagao je na brojnim grupnim i samostalnim izložbama. Dobitnik je specijalne nagrade na natječaju za spomenik košarkašu Draženu Petroviću 1994. godine. Izdao je desetak albuma s glazbenim grupama Electric Žare, Geler Feler, AbnorMalan i Duo List te CD poezije na improvizatorsku glazbu s Andrejem Boštjančičem Rudom. Izdao je deset knjiga poezije (Hrvatska; Jebo mu pas mater i životu; Besparica; Voliš li ti mene uopće?; Viškovi; Jebite se svi!; Pjesme o tebi, o njoj, svejedno je, ionako sam bio pijan dok sam ih pisao; Od poraza do poraza; Mislim da se tu više ništa ne da učiniti i Egzaltirane karijatide), zbirku kratkih pripovijesti Priče o Lenjinu i Staljinu te strip-album Mrakci (s tim je stripom sudjelovao na beogradskom Salonu stripa 2017. godine). Objavljivao je literarne radove u više zbornika i časopisa u Hrvatskoj i inozemstvu.
Dobitnik je nagrade za najbolju erotsku pjesmu na međunarodnom natječaju u Mariboru, Slovenija, 2017. godine (pjesma „Svirepost 2016.“). Iste godine dobio je nagradu za najbolju knjigu poezije Hrvatskog književnog društva u kategoriji izdanja izvan okrilja HKD-a (zbirka Jebite se svi!). Pjesme su mu objavljene u Antologiji hrvatske huliganske poezije izdanoj u Ukrajini 2018. godine (urednik Jurij Lisenko). Zamjenik je glavnog urednika časopisa za kulturu Alternator. Dobitnik je VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2020. godine, Pizzeria Europa.
Bavi se grafičkim dizajnom (i grafički dizajn se bavi njime) od 1994. godine. Član je Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika. Nije član nijedne strukovne udruge. Živi i radi u Zagrebu.
Ovogodišnji se Vrisak održava pod pokroviteljstvom Grada Rijeke, Ministarstva kulture Republike Hrvatske, programa Kreativna Europa Europske unije, projekta Rijeka 2020., Tradukija i Hrvatske gospodarske komore-Zajednice nakladnika i knjižara.
Medijski pokrovitelji Vriska su Novi list, Večernji list, HINA, Express, HRT, Hrvatski radio – Radio Rijeka, Kanal RI, Moja Rijeka, Radio Korzo, Tportal, Moderna vremena Info, Radio Istra i Regional Express.
Riječku kulturnu ponudu u rujnu obilježit će 13. Vrisak – riječki sajam knjiga i festival autora, koji se prebacio s tradicionalnog svibanjskog termina u rujan. Središnji festivalski dio Vriska održati će se od 13. do 19. rujna 2020. godine u prostorima zgrade Exportdrva i Guvernerove palače Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka.
Na press konferenciji održanoj u zgradi Exportdrva ovogodišnji Vrisak najavili su Ivan Šarar, pročelnik odjela za kulturu Grada Rijeke, Drago Glamuzina, direktor Festivala, Damir Čardonja, i Marija Bošnjak, izvršna organizatorica Vriska.
Festival će ove godine otvoriti dodjela V.B.Z.-ove Nagrade za najbolji neobjavljeni roman u Perivoju Guvernerove palače – Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka, ali najveći dio programa održat će se u hali Exportdrva, te u klubovima Dnevni boravak i Morski prasac.
Pročelnik Šarar napomenuo je da ga veseli što će se, sad već tradicionalni Vrisak, ipak održati u suradnji s EPK-om, unatoč izrazito izazovnoj godini, a k tomu, većina programa odvijati će se u novom riječkom kulturnom središtu – hali Exportdrva.
Damir Čargonja predstavio je program Apstraktna monarhija koji je dio šireg nezavisnog programa Kantrida – Europski kvart kulture. S ovim programima Kantrida će zaključiti sezonu koja je trebala biti i raznolikija, ali su okolnosti na to nažalost negativno utjecale.
Direktor Vriska, Drago Glamuzina, naglasio je da je ovogodišnji festival posvećen uspomeni na Bekima Sejranovića, jednog od najvažnijih hrvatskih pisaca u zadnja dva desetljeća. Uoči službenog otvorenja festivala, u svojevrsnoj uvertiri, u subotu 12. rujna u Morskom prascu, Bekima će se u neformalnoj atmosferi prisjetiti njegovi prijatelji, a festival će se zatvoriti predstavljanjem upravo objavljenih Sabranih djela Bekima Sejranovića. U sklopu tog programa bit će ekskluzivno prikazan i video koji je Bekim Sejranović snimio neposredno prije smrti, a na kojem čita svoju zadnju objavljenu priču „Miss Misery na otoku Susku“.
Mnogi europski autori koji, kako organizatori kažu, unatoč dobroj volji nisu mogli doći u Rijeku, prisustvovat će promocijama putem snimljenih video intervjua koji će se emitirati u posebnom programu u Book caffeu Dnevni boravak. Tako će na Vrisku virtualno prisustvovati grčka spisateljica i dobitnica Nagrade Europske unije za književnost Kallia Papadaki, nizozemska književna zvijezda Ilja Leonard Pfeijffer i tri strip-umjetnice: Norvežanka Magnhild Winsnes, Španjolka Ana Penyas i Njemica Barbara Yelin.
Vrisak će obogatiti i brojni domaći autori poput Marka Tomaša, Ivice Prtenjače, Olje Savičević Ivančević, Monike Herceg, Marine Šur Puhlovski, Olje Knežević, Tomislava Čadeža, Damira Zlatara Freya, Mirele Priselec Remi, Andrije Škare, Zlatka Galla, Zoje Strenja Šolaja, Nade Topić i Vlade Simcicha Vave. Iz Makedonije na Festival pak dolaze Rumena Bužarovska i Lidija Dimkovska, iz Srbije Saša Ilić, a iz Bosne i Hercegovine Almin Kaplan i Tanja Stupar Trifunović. U večeri slam poezije sudjelovat će drumski pjesnici Žarko Jovanovski, Vid Jeraj, Siniša Matasović i Zoran Kelava.
Svečano zatvaranje Vriska održat će se uz koncert Damira Urbana u hali Exportdrva u suorganizaciji programa EPK-a Rijeka 2020.
Sve koji neće moći prisustvovati programskom dijelu ovogodišnjeg Vriska sigurno će razveseliti vijest da će cjelokupni program Vriska moći pratiti i putem prijenosa uživo (tzv. live streama)na službenoj mrežnoj stranici Vriska (https://vrisak.vbz.hr/), V.B.Z.-ovom YouTube kanala i portalu 24sata.
Vrisak se održava pod pokroviteljstvom Grada Rijeke, Ministarstva kulture Republike Hrvatske, programa Kreativna Europa Europske komisije, programa Rijeka 2020., Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja, Tradukija i Hrvatske gospodarske komore – Zajednice nakladnika i knjižara.
Medijski pokrovitelji Vriska su HRT, HINA, Novi list, 24sata, Express, Večernji list, Kanal Ri, Radio Rijeka, Radio Korzo, Moderna vremena, Tportal, Moja Rijeka, Radio Istra i Regional Express.
Organizatori podsjećaju da će se tijekom svih festivalskih događanja pridržavati propisanih epidemioloških mjera.
U kakvo ćemo društvo stupiti direktno iz pandemije COVIDA-19? U isto ili u različito? – pitala sam se na početku pandemije i kao i drugi idealisti zamišljala promjenu svijeta na bolje, kraj nehumanog neoliberalizma i kompulzivne konzumacije svega i svačega, pravednost na svim područjima, zamišljala sam novi svijet u kome ćemo biti dobri, strpljivi, otvoreni ljudi, duboko svjesni da svijet nije nešto izvan nas nego da ga sami stvaramo i činimo. Skoro pola godine poslije toga smijem se naivnoj sebi s knedlom u grlu. U ideale vjeruju idealisti, a ostali vole da se sve vrati kao što je bilo, sve, do posljednjeg zrna konzumerizma. Neki idu tako daleko, da plaćaju avionsku kartu da se tri sata voze uokolo nad nacionalnim nebom, da osjete, da opet putuju i žive. Mislila sam da će se promijeniti i odnos prema književnosti, pa i sama književna scena. Naime, književnost kao ogledalo svijeta u kojem živimo cijelo vrijeme razvija se u dva smjera: jedna je dosljedna visokokvalitetnom književnom izražavanju, ozbiljnom bavljenju književnošću, pisanjem kao disanjem, egzistencijalnom i suštinskom potrebom za pisanjem i tako dalje – ukratko, zadržala je književne funkcije i vrijednosti koje vrijeme ne može ugroziti noseći u sebi umjetničku poruku. Ovo je literatura koju će čitati buduće generacije, ili se barem tako nadam. U svakom slučaju, bit će dio književne povijesti, udžbenika, kurikula, kanona, zahtjevne kulture čitanja i naslijeđa. Smjer ozbiljne književnosti uvijek ide suprotnom toku, ne iskušavaju ga jednodnevne književne, modne, političke, ekonomske, neoliberalne muhe. Sve to, međutim, privlači drugi smjer, trivijalnu, udobnu književnost za brzu upotrebu, za malograđansku potrošnju, za neoliberalno iskustvo, književnost – multinacionalku, književnost koja ilustrira i potiče konzumerizam. Postmodernizam je, nažalost, izbrisao granice između ozbiljne i trivijalne književnosti, a možda će postpandemizam ponovno uspostaviti njihove definicije. Netko je rekao da nam ne trebaju granice između zemalja, ali svakako između dobre i slabe literature. To je granica koju jedino priznajem. Kad netko kaže samo da se čita, pomislim: Ne, nikako samo da se čita, neka se ne čita uopće ako se ne čita kvalitetna književnost. Relativiziranje umjetnosti dovodi do relativiziranja u životu i obratno. Hoće li biti isto i poslije COVIDA-19? I da i ne. Spisateljice i pisci, čitateljice i čitaoci, i knjige – opet smo zajedno ogledalo jedni drugima. Što ćemo vidjeti u njima, u nama? Ono što smo sami dok (se) pitamo: Književnost, quo vadis?
Onaj tko piše, mora imati dara da u događajima otkrije priče. Neke su priče dobro skrivene i samo se strpljivošću i lukavstvom mogu izmamiti na površinu. Druge se odmah ustoboče pred tobom i ne možeš ih odgurnuti ustranu.
Pandemija koja nas već mjesecima zbunjuje i uznemiruje sa sobom donosi i mnoge priče: tužne, ganutljive, vesele, one koje rado prepričavamo i one pred kojima zanijemimo. U kriznim vremenima poput ovoga štošta vidimo kao kroz povećalo: naša je radost neobuzdanija, naš strah dublji, sve brige tište nas još više, a svijetli trenuci blistaju jače.
Istina je, doduše, da onomu tko piše, u ovim vremenima nije lako: priredbe se otkazuju, objave djela odgađaju ili posve skidaju s programa, umjesto recenzija mediji objavljuju brojeve zaraženih, nakladnici su postali oprezniji, knjižari suzdržaniji. Neosporno je da se s pričama, sada, teže dopire do publike. No, ovaj nas virus prisiljava i na to da naizgled dobro poznate stvari sagledamo drugim očima i prestanemo hodati već utrtim stazama. Onaj tko piše, neprestano mora mijenjati perspektivu. Katkada to činimo svjesno, katkada intuitivno. Možda ćemo uskoro uvidjeti da su priče koje smo otkrili u doba pandemije naše najveće blago.
Ožujak je 2020. i pandemija više ne štedi nijednu zemlju, nijedan udaljeni kutak planeta. Omiljena meta virusa osobe su dobi gospodina Bardea, prisiljene na najstrožu izolaciju. Kako bi u tim uvjetima i mogao „bockati muzu“, pisati kao da nije ništa? Gospodin Barde izgubio je kompas. Jedrenjak mu je zahvatila jedna od najkobnijih oluja što ju je čovječanstvo ikada doživjelo. Opire se kako zna i umije katastrofičarskoj neurozi koja zaposjeda ljudske umove i ruši im samopouzdanje. Ali nije on glup. Zna da se u njegovu igru skrivača sa smrću ubacio novi faktor i time zapaprio cijelu stvar, svodeći njegov manevarski prostor na šagrensku kožu. Nije prvi put da se zatječe u situaciji Šeherezade koja mora izvršiti svoj zadatak dok joj nad glavom neprekidno visi sječivo. Dobro, ne smije se ni časa časiti. Može li se izuzeti iz onoga što se zbiva? Nemoguće! Barem se pretvarati, otvarajući tu i tamo koju zagradu, pribjegavajući digresiji i, kao u filmu, različitim tehnikama vremenske distorzije. Odmaknuti se, udaljiti, uzdići snagom imaginacije. Gurnuti vrata zatvora, sadašnjeg trenutka. Usuditi se iskoračiti, korak, dva. Protrljati lice rukama. Dobro udahnuti. Uspraviti se cijelom visinom svojega tijela. Otvoriti oči prema onome što se nudi: stablo, cvijet, vodeni tok, životinja, dijete, žena, muškarac, stvarni ili nestvarni. Gle! Sunce se vratilo. Nebo je modro. Stvari umalo izgubljene, mjesecima zaboravljene. Ima li priroda milosti? Ruga li nam se? Šalje li šifriranu poruku? Nevažno. Nazire se put. Valja njime poći, prisjećajući se nenadmašnih riječi Antonija Machada: “Caminante, no hay camino Se hace camino al andar”[1]
[1]Hodaču, ne postoji put / Put nastaje hodanjem (nap. prev.).
Ne mislim da pretjerujem kad kažem da je svatko u gradu u kojem živim izgubio nekoga zbog virusa, jer živim u Genovi, u sjevernoj Italiji, jednom od najpogođenijih područja. Tužna je privilegija blisko, iz prve ruke iskusiti događaje koji će možda promijeniti svijet.
Bili smo u potpunoj karanteni. Nisam smio izaći iz kuće punih 68 dana osim da bih kupio osnovne namirnice i lijekove. Iako sam pisac i trebao sam biti sretan što nesmetano živim u tihoj izolaciji sa svojim maštarijama, patio sam. Postao sam klaustrofobičan. Stoga sam se okrenuo onomu za čim svi pisci posegnu u najgorim okolnostima: pisao sam o tim najgorim okolnostima.
Dobio sam priliku da napišem dnevnik o karanteni za nizozemske novine. Bilo je teško, ali bio sam zahvalan na toj prilici jer mi je dala strukturu. Imao sam što raditi. Pružen mi je način da sublimiram svoje iskustvo. Ali osjećao sam i teret odgovornosti koji je došao s iznenadnom važnosti. Neobičan je to osjećaj za pisca. Ali, iznimno mi je pomoglo to što sam imao važnu zadaću u toj situaciji, jer nedostajalo mi je koncentracije za išta drugo. Moram reći da mi je nedostajalo korištenje moje olovke kao igračke, smišljanje zakučastih pjesama s osmijehom na licu dok sam pijuckao kavu na sunčanoj talijanskoj terasi. Nedostajale su mi sunčane talijanske terase, priznajem. Sve mi je nedostajalo. Sve je odjednom postalo tako ozbiljno.
Virus me naučio da se ne smijem bojati važnosti. A svijet je naučio da treba nas. Umjetnost je postala osnovna životna potreba za mnoge. Priče se moraju ispripovijedati. Postoji glad za pričama jer one definiraju tko smo. Sada to razumijemo. Čak i globalni događaj koji ima velik osobni utjecaj na sve nas, poput pandemije, i unatoč stotinama tisuća novinskih članaka punih činjenica, brojki i grafova, ne razumijemo i ne proživljavamo kao zajedničko iskustvo ako ga ne ispripovijedamo.
Naučio sam da se sloboda ne može temeljiti na čistoj sebičnosti. Možemo biti slobodni tek kad u svemu što činimo naučimo uzeti u obzir i druge već pri prvoj pomisli. Moja sloboda kao pisca sebična je i time nije sloboda osim ako ne prihvatim odgovornost pripovijedanja priča koje se moraju ispripovijedati umjesto priča koje ja želim ispričati.
Trinaesti Vrisak na svaki je način specijalan. Održava se u doba korone, koja na neki način redefinira naš odnos prema svemu pa i prema knjizi i književnim festivalima, ne u proljeće, kao obično, nego tijekom babljeg ljeta, i to na novoj lokaciji, koja se dosad nije koristila za takve priredbe, a u budućnosti bi mogla postati važan riječki kulturni punkt.
Poseban je već i po tome što smo program slagali tri puta. Prvi put, za uobičajeni termin u svibnju, u programu je bilo desetak renomiranih europskih autora, bile su kupljene avionske karte, rezervirani hoteli, a onda smo bili primorani sve otkazati, kao i toliki drugi festivali. Zatim smo ponovo sve dogovorili, za termin u rujnu, i većina europskih gostiju ponovo je potvrdila dolazak, neki isti oni iz svibnja, a i neki novi; ponovo smo kupovali avionske karte da bi prije desetak dana, kad su se pogoršale naše korona brojke, ponovo mnogi otkazali svoj dolazak.
Ali nismo odustali, od europskih autora, koji unatoč dobroj volji nisu mogli doći u Rijeku, dogovorili smo snimanja video intervjua koje ćemo emitirati u posebnom programu u Book caffeuDnevni boravak, a s obzirom na to da su svi oni na festivalu trebali razgovarati i o glavnoj temi – „Književnost u doba katastrofe“ – napisali su i tekstove koji će biti objavljeni u hrvatskim medijima i festivalskim publikacijama. Program smo ponovo presložili i, uvjereni smo, složili književnu reprezentaciju koja će zadovoljiti sve istinske ljubitelje dobre knjige. Naglasak je na domaćim piscima i piscima iz regije. Tako iz Makedonije dolaze Rumena Bužarovska i Lidija Dimkovska, obje s već zavidnom europskom spisateljskom reputacijom; iz Srbije dolazi Saša Ilić, ovogodišnji dobitnik Ninove nagrade (za knjigu koja je izazvala velike polemike u Srbiji jer govori o zločinama nad Muslimanima i Hrvatima, a važan dio romana događa se u Rijeci); iz Bosne i Hercegovine dolaze dobitnica Europske nagrade za književnost Tanja Stupar Trifunović i Almin Kaplan, pisac čije su zadnje prozne knjige zadobile veliku pozornost i pohvale kritike na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Na Vrisak dolazi i ugledni švicarski pisac Karl Rühmann, koji je dio života proveo u Jugoslaviji, i predstavit će autobiografski intoniran roman „Pikule ciglene boje“, za koji je dobio Nagradu grada Züricha.
Tu su naravno i nove knjige renomiranih hrvatskih pisaca: Marka Tomaša, Ivice Prtenjače, Olje Savičević Ivančević, Monike Herceg, Marine Šur Puhlovski, Tomislava Čadeža, Damira Zlatara Freya… Bit će predstavljena i netom objavljena biografija Arsena Dedića „Čovjek kao on“ autora Zlatka Galla, a posebno bih istaknuo i premijerno predstavljanje novog romana Vlade Simcicha Vave, za koje sam siguran da će izazvati veliku pozornost riječke publike.
Festival će se ove godine otvoriti dodjelomV.B.Z.-ove Nagrade za najbolji neobjavljeni roman (koja se već treću godinu zaredom dodjeljuje u Rijeci) u Perivoju Guvernerove palače – Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka, ali najveći dio programa održat će se u novom riječkom kulturnom središtu – hali Exportdrva, te u klubovima Dnevni boravak i Morski prasac. I na kraju, ovogodišnji festival posvetili smo uspomeni na Bekima Sejranovića, našeg prijatelja i jednog od najvažnijih hrvatskih pisaca u zadnja dva desetljeća. Uoči službenog otvorenja festivala, u svojevrsnoj uvertiri, u subotu 12. rujna u Morskom prascu, Bekima će se u neformalnoj atmosferi prisjetiti njegovi prijatelji, a festival će se zatvoriti predstavljanjem upravo objavljenih Sabranih djela Bekima Sejranovića. U sklopu tog programa bit će ekskluzivno prikazan i video koji je Bekim Sejranović snimio neposredno prije smrti, a na kojem čita svoju zadnju objavljenu priču „Miss Misery na otoku Susku“.
