Novosti

Pisanje u doba korone

Onaj tko piše, mora imati dara da u događajima otkrije priče. Neke su priče dobro skrivene i samo se strpljivošću i lukavstvom mogu izmamiti na površinu. Druge se odmah ustoboče pred tobom i ne možeš ih odgurnuti ustranu. 

Pandemija koja nas već mjesecima zbunjuje i uznemiruje sa sobom donosi i mnoge priče: tužne, ganutljive, vesele, one koje rado prepričavamo i one pred kojima zanijemimo. U kriznim vremenima poput ovoga štošta vidimo kao kroz povećalo: naša je radost neobuzdanija, naš strah dublji, sve brige tište nas još više, a svijetli trenuci blistaju jače.

Istina je, doduše, da onomu tko piše, u ovim vremenima nije lako: priredbe se otkazuju, objave djela odgađaju ili posve skidaju s programa, umjesto recenzija mediji objavljuju brojeve zaraženih, nakladnici su postali oprezniji, knjižari suzdržaniji. Neosporno je da se s pričama, sada, teže dopire do publike. No, ovaj nas virus prisiljava i na to da naizgled dobro poznate stvari sagledamo drugim očima i prestanemo hodati već utrtim stazama. Onaj tko piše, neprestano mora mijenjati perspektivu. Katkada to činimo svjesno, katkada intuitivno. Možda ćemo uskoro uvidjeti da su priče koje smo otkrili u doba pandemije naše najveće blago. 

Karl Rühmann

S njemačkoga preveo Dalibor Joler

-> Vidi više o autoru

Please follow and like us:

Pisati, nikada ne prestati

Ožujak je 2020. i pandemija više ne štedi nijednu zemlju, nijedan udaljeni kutak planeta. Omiljena meta virusa osobe su dobi gospodina Bardea, prisiljene na najstrožu izolaciju. Kako bi u tim uvjetima i mogao „bockati muzu“, pisati kao da nije ništa?
Gospodin Barde izgubio je kompas. Jedrenjak mu je zahvatila jedna od najkobnijih oluja što ju je čovječanstvo ikada doživjelo. Opire se kako zna i umije katastrofičarskoj neurozi koja zaposjeda ljudske umove i ruši im samopouzdanje. Ali nije on glup. Zna da se u njegovu igru skrivača sa smrću ubacio novi faktor i time zapaprio cijelu stvar, svodeći njegov manevarski prostor na šagrensku kožu. Nije prvi put da se zatječe u situaciji Šeherezade koja mora izvršiti svoj zadatak dok joj nad glavom neprekidno visi sječivo.
Dobro, ne smije se ni časa časiti.
Može li se izuzeti iz onoga što se zbiva? Nemoguće! Barem se pretvarati, otvarajući tu i tamo koju zagradu, pribjegavajući digresiji i, kao u filmu, različitim tehnikama vremenske distorzije. Odmaknuti se, udaljiti, uzdići snagom imaginacije.
 Gurnuti vrata zatvora, sadašnjeg trenutka. Usuditi se iskoračiti, korak, dva. Protrljati lice rukama. Dobro udahnuti. Uspraviti se cijelom visinom svojega tijela. Otvoriti oči prema onome što se nudi: stablo, cvijet, vodeni tok, životinja, dijete, žena, muškarac, stvarni ili nestvarni.
Gle! Sunce se vratilo. Nebo je modro. Stvari umalo izgubljene, mjesecima zaboravljene. Ima li priroda milosti? Ruga li nam se? Šalje li šifriranu poruku? Nevažno. Nazire se put. Valja njime poći, prisjećajući se nenadmašnih riječi Antonija Machada:
 “Caminante, no hay camino 
Se hace camino al andar”[1]


[1]  Hodaču, ne postoji put / Put nastaje hodanjem (nap. prev.).

Abdellatif Laâbi

S francuskoga prevela Vanda Mikšić

-> Vidi više o autoru

Please follow and like us:

Književnost u doba korone

Ne mislim da pretjerujem kad kažem da je svatko u gradu u kojem živim izgubio nekoga zbog virusa, jer živim u Genovi, u sjevernoj Italiji, jednom od najpogođenijih područja. Tužna je privilegija blisko, iz prve ruke iskusiti događaje koji će možda promijeniti svijet.

Bili smo u potpunoj karanteni. Nisam smio izaći iz kuće punih 68 dana osim da bih kupio osnovne namirnice i lijekove. Iako sam pisac i trebao sam biti sretan što nesmetano živim u tihoj izolaciji sa svojim maštarijama, patio sam. Postao sam klaustrofobičan. Stoga sam se okrenuo onomu za čim svi pisci posegnu u najgorim okolnostima: pisao sam o tim najgorim okolnostima.

Dobio sam priliku da napišem dnevnik o karanteni za nizozemske novine. Bilo je teško, ali bio sam zahvalan na toj prilici jer mi je dala strukturu. Imao sam što raditi. Pružen mi je način da sublimiram svoje iskustvo. Ali osjećao sam i teret odgovornosti koji je došao s iznenadnom važnosti. Neobičan je to osjećaj za pisca. Ali, iznimno mi je pomoglo to što sam imao važnu zadaću u toj situaciji, jer nedostajalo mi je koncentracije za išta drugo. Moram reći da mi je nedostajalo korištenje moje olovke kao igračke, smišljanje zakučastih pjesama s osmijehom na licu dok sam pijuckao kavu na sunčanoj talijanskoj terasi. Nedostajale su mi sunčane talijanske terase, priznajem. Sve mi je nedostajalo. Sve je odjednom postalo tako ozbiljno.

Virus me naučio da se ne smijem bojati važnosti. A svijet je naučio da treba nas. Umjetnost je postala osnovna životna potreba za mnoge. Priče se moraju ispripovijedati. Postoji glad za pričama jer one definiraju tko smo. Sada to razumijemo. Čak i globalni događaj koji ima velik osobni utjecaj na sve nas, poput pandemije, i unatoč stotinama tisuća novinskih članaka punih činjenica, brojki i grafova, ne razumijemo i ne proživljavamo kao zajedničko iskustvo ako ga ne ispripovijedamo.             

Naučio sam da se sloboda ne može temeljiti na čistoj sebičnosti. Možemo biti slobodni tek kad u svemu što činimo naučimo uzeti u obzir i druge već pri prvoj pomisli. Moja sloboda kao pisca sebična je i time nije sloboda osim ako ne prihvatim odgovornost pripovijedanja priča koje se moraju ispripovijedati umjesto priča koje ja želim ispričati.

Ilja Leonard Pfeijffer

S engleskoga prevela Nikolina Dadić

-> Vidi više o autoru

Please follow and like us:

Uvodnik

Trinaesti Vrisak na svaki je način specijalan. Održava se u doba korone, koja na neki način redefinira naš odnos prema svemu pa i prema knjizi i književnim festivalima, ne u proljeće, kao obično, nego tijekom babljeg ljeta, i to na novoj lokaciji, koja se dosad nije koristila za takve priredbe, a u budućnosti bi mogla postati važan riječki kulturni punkt.

Poseban je već i po tome što smo program slagali tri puta. Prvi put, za uobičajeni termin u svibnju, u programu je bilo desetak renomiranih europskih autora, bile su kupljene avionske karte, rezervirani hoteli, a onda smo bili primorani sve otkazati, kao i toliki drugi festivali. Zatim smo ponovo sve dogovorili, za termin u rujnu, i većina europskih gostiju ponovo je potvrdila dolazak, neki isti oni iz svibnja, a i neki novi; ponovo smo kupovali avionske karte da bi prije desetak dana, kad su se pogoršale naše korona brojke, ponovo mnogi otkazali svoj dolazak.

Ali nismo odustali, od europskih autora, koji unatoč dobroj volji nisu mogli doći u Rijeku, dogovorili smo snimanja video intervjua koje ćemo emitirati u posebnom programu u Book caffeuDnevni boravak, a s obzirom na to da su svi oni na festivalu trebali razgovarati i o glavnoj temi – „Književnost u doba katastrofe“ – napisali su i tekstove koji će biti objavljeni u hrvatskim medijima i festivalskim publikacijama. Program smo ponovo presložili i, uvjereni smo, složili književnu reprezentaciju koja će zadovoljiti sve istinske ljubitelje dobre knjige. Naglasak je na domaćim piscima i piscima iz regije. Tako iz Makedonije dolaze Rumena Bužarovska i Lidija Dimkovska, obje s već zavidnom europskom spisateljskom reputacijom; iz Srbije dolazi Saša Ilić, ovogodišnji dobitnik Ninove nagrade (za knjigu koja je izazvala velike polemike u Srbiji jer govori o zločinama nad Muslimanima i Hrvatima, a važan dio romana događa se u Rijeci); iz Bosne i Hercegovine dolaze dobitnica Europske nagrade za književnost Tanja Stupar Trifunović i Almin Kaplan, pisac čije su zadnje prozne knjige zadobile veliku pozornost i pohvale kritike na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Na Vrisak dolazi i ugledni švicarski pisac Karl Rühmann, koji je dio života proveo u Jugoslaviji, i predstavit će autobiografski intoniran roman „Pikule ciglene boje“, za koji je dobio Nagradu grada Züricha.

Tu su naravno i nove knjige renomiranih hrvatskih pisaca: Marka Tomaša, Ivice Prtenjače, Olje Savičević Ivančević, Monike Herceg, Marine Šur Puhlovski, Tomislava Čadeža, Damira Zlatara Freya… Bit će predstavljena i netom objavljena biografija Arsena Dedića „Čovjek kao on“ autora Zlatka Galla, a posebno bih istaknuo i premijerno predstavljanje novog romana Vlade Simcicha Vave, za koje sam siguran da će izazvati veliku pozornost riječke publike.

Festival će se ove godine otvoriti dodjelom V.B.Z.-ove Nagrade za najbolji neobjavljeni roman (koja se već treću godinu zaredom dodjeljuje u Rijeci) u Perivoju Guvernerove palače – Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka, ali najveći dio programa održat će se u novom riječkom kulturnom središtu – hali Exportdrva, te u klubovima Dnevni boravak i Morski prasac. I na kraju, ovogodišnji festival posvetili smo uspomeni na Bekima Sejranovića, našeg prijatelja i jednog od najvažnijih hrvatskih pisaca u zadnja dva desetljeća. Uoči službenog otvorenja festivala, u svojevrsnoj uvertiri, u subotu 12. rujna u Morskom prascu, Bekima će se u neformalnoj atmosferi prisjetiti njegovi prijatelji, a festival će se zatvoriti predstavljanjem upravo objavljenih Sabranih djela Bekima Sejranovića. U sklopu tog programa bit će ekskluzivno prikazan i video koji je Bekim Sejranović snimio neposredno prije smrti, a na kojem čita svoju zadnju objavljenu priču „Miss Misery na otoku Susku“.  

Drago Glamuzina, umjetnički direktor Festivala

Please follow and like us: