Domaći autor 2023

Autor

Maja Marchig

Maja Marchig rođena je 1973. godine u Rijeci. Živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji, kao što su: „Strane“, „Fantom slobode“, „Tema“ i „Poezija“. Članica je literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta bila je finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja. Njena kratka priča „Terapija“ osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetalFORA2020.

★★★★★

SPAVAJTE U ČARAPAMA

Već samim naslovom Spavajte u čarapama Maja Marchig govori nam da je pred nama zbirka poezije koja nas poziva na prisutnost u trenutku, ali to nije banalan poziv, već sagledavanje života u cjelini i meditacija o njemu. Biti, odnosno samo biti, pomiren s vremenskim i društvenim okvirima u kojima obitavamo, najteže je bivanje, ali nas i najviše nagrađuje. Katkad jednostavnim jezikom, a katkad onim koji stvara kompleksnije slike kroz floru i faunu, i uopće geografiju, Maja Marchig poziva nas na tišinu odraslosti i zamišljenost djeteta.

Autor

Dalibor Šimpraga

Dalibor Šimpraga rođen je 1969. u Zagrebu. Radi kao urednik u Jutarnjem listu. Studirao je na Elektrotehničkom i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio knjigu proze „Kavice Andreja Puplina“ (Durieux, 2002.) i roman „Anastasia“ (Durieux, 2007.; nagrada tportala za roman godine) te antologiju novih hrvatskih prozaika 1990-ih „22 u hladu“ (s Igorom Štiksom, Celeber, 1999.). Za priču „Sretan čovjek“ iz knjige Izvještaj o generaciji (Durieux, 2021.) dobio je nagradu Slavko Kolar za satiru. Član je uredništva časopisa Fantom slobode.

★★★★★

IZVJEŠTAJ O GENERACIJI

U novoj knjizi „Izvještaj o generaciji“ Dalibor Šimpraga donosi fresku osobnih izbora, sudbina i karakternih putanja više desetaka likova u tzv. srednjim godinama, do te mjere neposredno uvjerljivo kao da su „prepisani iz života“. Priče se dojmljivo grade prema zajedničkom nacrtu prikaza jedne generacije, slično kao svojedobno u autorovoj prvoj knjizi „Kavice Andreja Puplina“, serijalu pisanom u zagrebačkom slengu. Samo, sada, mnogo godina kasnije. Priče su podjednako tople, ali u „Izvještaju“ je pripovijedanje na prvi pogled stilski neobilježeno, jednocrtno referiranje o ljudima kao tipovima. Nezaobilazan status na književnoj sceni Šimpraga je stekao romanom „Anastasia“, objavljenim 2007. godine, koji je u izboru žirija tada novouspostavljene nagrade tportala bio proglašen romanom godine. Šimpragina prva knjiga „Kavice Andreja Puplina“, kolekcija antologijskih priča prevedenih na brojne jezike, prema mnogim kritičarima bila je i ostala ogledni primjer novog realizma, odnosno tzv. stvarnosne proze. Ovaj drugi generation report iz 2021. i od pisca oko pedesete, kao da je napisan s blagom melankolijom, ma koliko koloriran, duhovit i veseo bio. Je li to veliki kabaret ili zamalo epitaf, suma jedne generacije i njezine epohe, na čitaocima je da procijene.

Autor

Velibor Čolić

Velibor Čolić rođen je 1964. u Modriči, Bosna i Hercegovina. Od 1992. živi i radi u Francuskoj. Kao novinar, rock i jazz kritičar i književnik od 2008. piše izvorno na francuskome, jeziku svojega egzila, i objavljuje kod pariškog Gallimarda. Knjige su mu prevođene na engleski, njemački, španjolski, albanski, mađarski, talijanski, bugarski, turski, češki, slovenski, bosanski, srpski i hrvatski jezik. Godine 2014. primio je Prix du Rayonnement de la langue et de la litterature francaises Francuske akademije. Živi u Bruxellesu.

Knjige:

Guerre et Pluie, roman, Gallimard, 2024.

Le Livre des Départs, roman, Gallimard, 2020.

Manuel d’Exil (comment réussir son exil en trente-six leçons),

roman, Gallimard, 2016.

Ederlezi (comédie pessimiste), roman, Gallimard, 2014.

Sarajevo Omnibus, roman, Gallimard, 2012.

Jésus et Tito, roman, Gaia Editions, 2010.

Archanges (roman a capella), roman, Gaia Editions, 2008.

Perdido, roman, Le Serpent a Plumes, 2005.

Mother Funker, roman, Le Serpent a Plumes, 2001.

La vie fantasmagoriquement brève et étrange d’Amadeo Modigliani,

roman, Le Serpent a Plumes, 1995.

Chronique des oubliés, kratke priče, Le Serpent a Plumes, 1994.

Les Bosniaques, kratke priče, Galilee, 1993.

★★★★★

AUTOPORTRETI S DAMAMA

Prvi je ovo nakon dugog vremena roman Velibora Čolića koji ne moramo prevoditi na hrvatski, koji Gallimardov kućni autor ispisuje na materinskom jeziku. A nekako, bez obzira na njegovu decenijsku i već organsku ukotvljenost u francuskome, o materiji koju za ovu priliku odabire autentično se i može pisati samo na jeziku kojim se govorilo u primarnoj obitelji, na kojem se u djetinjstvu učilo imenovati i voljeti svijet.

U Autoportretima s damama Čolić bilježi odrastanje senzibilnog i perceptivnog dječaka u Bosni 1970-ih, romansira kasnije bjelosvjetske avanture darovitog književnika, ali i streetwise rockera u egzilu. Knjiga je ovo blistavog stila i pamtljivih slika, prepunjena finim humorom i mangupskom drskošću, hedonizmom, ali i cjeloživotnim stradanjem. Proza je to pjesnika koji raspolaže mnogim i raznovrsnim srećama, ali i nezacjeljivim ranama stečenim u ratu i poraću, i u domovini i u bijelom, a sve crnjem svijetu.

Čeone figure, ustvari zvijezde ove pustolovne i raskošne autofikcije bez sumnje su žene, od uvodnih kadrova kad se djetinji protagonist-pripovjedač ljubopitljivo ogleda oko sebe, u mekoći roditeljskog doma i najbližeg susjedstva, davno prije katastrofe koja će na tim prostorima uslijediti. Od mame, prvih simpatija pa sve do ludih ljubavi većih od života, a koje će najčešće pucati iz istog razloga zbog kojeg su se fatalno začinjale, naime, zbog drugosti i drugačijosti.

Autor

Vesna Marić

Vesna Marić rođena je 1976. u Mostaru. Napustila je Bosnu i Hercegovinu i preselila se u Veliku Britaniju u dobi od šesnaest godina. Ulomak iz knjige Plava ptica (Sandorf, 2019.), koju je u engleskom izvorniku 2009. objavio prestižni izdavač Granta, i koji je bio BBC-jeva Knjiga tjedna, dobio je nagradu Penguin Decibel za nove prozne glasove. Roman je preveden i objavljen na više jezika. Predsjednikov dućan objavljen je 2021. kod američkog izdavača Sandorf Passage.

★★★★★

PREDSJEDNIČKI DUĆAN

Slike Predsjednika i darovi njemu u čast mogu se pronaći u svim domovima diljem zemlje, nabavljeni u trgovinama poput one u vlasništvu Rubena i Roze Marić. Par se upoznao u partizanima, boreći se za novu naciju u vrtlogu sukoba Drugog svjetskog rata. Predsjednik još nije umro i zemlja je još cjelovita, podsjeća li vas to na nešto…?

Novi roman Vesne Marić, britanske spisateljice koja je kao tinejdžerica morala izbjeći iz ratnog Mostara te život nastaviti u Engleskoj, aludira na svima nama vrlo dobro poznatu, blisku povijest, u originalnoj vizuri te u maniri velikih emigrantskih romana. U likovima Vesne Marić prepoznat ćemo majke, očeve, braću, sestre, tetke, stričeve, prijatelje i kolege, ljubavnice i ljubavnike… iz vremena tako bliskog, a opet tako dalekog.

Dirljiva priča majke i kćeri, podijeljenih između emocija i uvjerenja, kao i britak humor, kojim nas je Vesna Marić nasmijala čak i u najtežim pasažima svog autobiografskog romana Plava ptica, čine Predsjednički dućan posebnim štivom u engleskoj književnosti, koje u hrvatskom prijevodu Andyja Jelčića predstavlja nježnu posvetu svim našim uspomenama, ali i nadama.

Autor

Tvrtko Jakovina

Tvrtko Jakovina redoviti je profesor u trajnom zvanju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Predaje svjetsku povijest 20. stoljeća. Pročelnik Odsjeka za povijest bio je od 2014/2016. Napisao je knjige: Socijalizam na američkoj pšenici (MH, 2002), Američki komunistički saveznik; Hrvati, Titova Jugoslavija i Sjedinjene Američke Države 1945-1955 (Profil/Srednja Europa, 2003), Treća strana Hladnog rata (Fraktura, 2011), Trenuci katarze. Prijelomni događaji XX stoljeća/ (Fraktura, 2013), “Budimir Lončar. Iz Preka do vrha svijeta” (2020) i uredio knjige Hrvatsko proljeće, četrdeset godina poslije (Sveučilište u Zagrebu/Centar Tripalo, 2012) i Dvadeset i pet godina hrvatske neovisnosti – kako dalje? (Centar Tripalo, 2017)

Jakovina je autor niza članaka o vanjskoj politici Titove Jugoslavije, hrvatskoj i jugoslavenskoj povijesti 20. stoljeća. Knjige su mu nagrađivane državnim nagradama 2004. i 2014, dobitnik je nagrade Kiklop (2013) i Nagrade Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika.

Tvrtko Jakovina diplomirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pohađao je i University of Kansas, bio Fulbright Visiting Researcher na Georgetown University u Washingtonu, usavršavao se na Boston Collegeu. Magistrirao je na Katholieke Universiteit Leuven u Belgiji. Bio je visiting fellow na London School of Economics.

Jakovina je voditelj Poslijediplomskog studija Diplomacija Zagrebačkog sveučilišta i (do 2016.) Ministarstva vanjskih i europskih poslova i zamjenik voditeljice Doktorskog studija moderne i suvremene hrvatske povijesti Odsjeka za povijest. Višegodišnji je predavač na Istituto per l’Europa centro-orientale e balcanica i programa MIREES Sveučilišta u Bologni, a predavao je i na Sveučilištu u Splitu, kao i više doktorskih programa na FF-u i Fakultetu političkih znanosti.

Od 2010. do 2015. Tvrtko Jakovina bio je član Savjeta za vanjsku politiku i međunarodne odnose Predsjednika RH Ive Josipovića. Potpredsjednik je Croatian Fulbright Alumini Association, clan Vijeća Hrvatsko-američkog društva, predsjednik Upravnog odbora Centra za pravo i demokraciju “Miko Tripalo” i član više strukovnih udruga i uredništva stručnih časopisa u zemlji i susjednim državama. Redovito piše za dnevnik Jutarnji list, tjednik Globus, a ranije je pisao za Tportal. Od 2013. do 2016. voditelj je televizijske emisije Treća povijest na HRT3

★★★★★

SVIJET BEZ KATARZE

Knjigom Svijet bez katarze Tvrtko Jakovina prosvjetiteljski podsjeća našu javnost da je svijet jedan. Putuje Jakovina od meksičkog Veracruza, preko Konga i Alžira, do Kašmira, vraća se u Latinsku Ameriku, u Honduras, Peru, na Kubu, ne može zaobići Europu i bavi se Masarykom, slobodnim zidarima, ali i Prvim svjetskim ratom, Oktobarskom revolucijom, Tršćanskom krizom, neizostavnom Njemačkom i Rusijom i, čak i kada se njome izravno ne bavi, u taj kontekst stavlja Hrvatsku. Pritom dokida autističnu, provincijalnu dihotomiju između „nas“ i „bijelog svijeta“. U Svijetu bez katarze Tvrtka Jakovine Hrvatska je njegov dio kada Vlaho Bukovac boravi u Parizu, dok hrvatski vojnici ginu u Velikom ratu, kad Nixon posjećuje Zagreb 1970., ali i kada nalikuje na Angolu i Filipine, ili kada jedan ljekarnik iz Vrbovca prati cara Maksimilijana u Meksiko. Svjetska je povijest triler i horor u kojem se tjeskobe i nade smjenjuju u dugoj amplitudi, priča bez raspleta koja nam trajno uskraćuje katarzu. Možda je tako i bolje jer je povijesno iskustvo pokazalo da je svaka, pa i dobronamjerna težnja ka konačnom i spasonosnom raspletu završila tragično. Ostaje nam zato kvalitetna historiografija kakav je Jakovinin Svijet bez katarze jer je smiona spoznaja stvarnosti posljednja crta obrane ljudskog dostojanstva.

Autor

Slobodan Šnajder

Slobodan Šnajder (Zagreb, 1948.) diplomirao je čistu filozofiju i anglistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Taj je što se filozofije tiče u doba Šnajderova studiranja bio obilježen teorijskim doprinosima Praxisove škole; također i uvelike šezdesetosmaškim studentskim buntom.
Dulje boravi u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj.
Šnajder objavljuje od srednjoškolskih dana. Prva njegova profesionalna izvedba bio je Minigolf (1968.).
Neke su njegove drame: Kamov, smrtopis (1978.), Hrvatski Faust (1982.), Hrvatski Faust, Tragedije dio drugi (2018.), Confiteor (1984.), Bauhaus (1990.), Zmijin svlak (1995.), Nevjesta od  vjetra (1998.), Peto evanđelje (2004.), Kosti u kamenu/Tito (2007.), Enciklopedija izgubljenog vremena (2012.), Svjetlucanje kome (2015.).
Izvođen je u gotovo svim zemljama bivše državne zajednice, što hrvatski kulturni i politički establišment, od početka devedesetih do danas, drži hendikepom.
Izabrana djela u devet knjiga izašla su kod Prometeja (Zagreb, 2005. – 2007.).
Proza: Knjiga o sitnom (1996.), 505 sa crtom, pripovijetke, (2007.), Njegovi su romani: Morendo (2011.), Doba mjedi (prvo izdanje kod TIMpressa 2016., treće, dopunjeno, 2018.). Roman je dobio pet nagrada, mahom regionalnih: Meša Selimović, Mirko Kovač, Nagrada tportala, Kočićevo pero i Radomir Konstantinović. Dosad je taj roman preveden na makedonski i slovenski. Njemački prijevod, pod naslovom Die Reparatur der Welt, objavio je Paul Zsolnay Verlag, Beč, 2019.

★★★★★

ANĐEO NESTAJANJA

Neposredno prije Drugoga svjetskoga rata u kuću u zagrebačkoj Ilici, dvokatnicu koju je za najam izgradio imućni židovski veletrgovac, kao služavka kod gospode u gradu, dolazi raditi mlada, lijepa i bistra djevojka sa Žumberka Anđa Berilo. U teškim ratnim vremenima ona će saznati kakav je tko od njezinih susjeda i poslodavaca – jedni će završiti u logoru, drugi se pridružiti ustašama, treći otići na liječenje u sanatorij…

Anđa će se zaljubiti u mladoga komunista i prigrliti ideale ravnopravnosti i slobode. Njezin skromni sobičak postat će utočište jednom iznimno važnom ilegalcu. Međutim, njezin će ljubavnik nakon hapšenja stradati na Trgu N., a ona će morati pobjeći u partizane. Kada se vrati u oslobođeni Zagreb, ona ne želi privilegije. Pravedna i nepotkupljiva postaje sumnjiva svojim drugovima koji je odvode na Goli otok. Nanesenu nepravdu Anđa Berilo htjet će ispraviti, no novo će vrijeme dotući i nju i kuću u kojoj je živjela.

Anđeo nestajanja Slobodana Šnajdera veličanstven je povijesni ep i autorova posveta Zagrebu i njegovim tihim herojima. Sudbina glavne junakinje Anđe Berilo, sudbina je jednoga naroda i grada, priča o onima koji vjeruju u ideale čak i kada se u njih nepovratno razočaraju.

Autor

Senko Karuza

Senko Karuza (Split, 1957.) objavljivao u Poletu, Studentskom listu, Studentu, Mogućnostima, Rivalu i Dnevniku (Ljubljana). Uvrštavan u različite antologije, preglede i izbore kratkih priča, prevođen na strane jezike, nastupao na više domaćih i stranih festivala. Osnivač je neformalnog Multimedijalnog mobilnog centra za istraživanje alternativnih oblika preživljavanja na malim i pučinskim otocima. Ispisuje redovito kratke priče u Slobodnoj Dalmaciji pod zajedničkim nazivom „Vodič po otoku“. Objavio knjigu kratkih priča Busbuskalai (1997.), Ima li života prije smrti (2005.), Tri krokodila (2005.) i Kamara obscura (2010.).

★★★★★

OTIMANJE

Ako ustvrdimo da bi polemika i dijalog mogle biti nosive i suprotstavljene odrednice knjige pjesama Senka Karuze Otimanje, nećemo pogriješiti, osobito ako se misli o krivnji, uzaludnosti i promašenosti.

Slaganje dvaju različitih i oprečnih tekstualnih oblika: dnevničkog zapisa, intimne ispovijedi (može li biti drukčija?) i pjesama o samotnim danima i dvorima, nepotrebnim i pogrešnim susretima, izjavama, o sumnjama i strahovima, o vokalima i uzdasima – ujedno je i približavanje i odustajanje, komentiranje i prešućivanje onoga o čemu se pjeva. Traje i ponavlja se pustolovina od gubitka glasa i smisla do raskošne inscenacije dodira, snova, silovitosti i snage, do znaka koji prerasta i nadrasta mogući smisao vlastitog postojanja, života i smrti. Nasuprot dokumentarnom dijelu, ton i glas u pjesmama nije uvijek taman ili svijetao, nego se osjeća i upisuje kao stanka „da dođemo do zraka prije točke“.

Čitatelj u presudnom trenutku, s autorom, napušta očekivani značenjski okvir i kontekst Otimanja. Riječ je o izmicanju, preobrazbama, o podmetanjima i igri, sa sobom i s drugim, riječ je o muci koja je djeljiva, koja postaje ironično i borbeno, samoironično i pomirljivo pisanje, pjevanje i govorenje. Literarni podtekst (Proust, Beckett, Cioran, Hemingway, Manguel i Pavese, osobito Pavese) nije samo dodana vrijednost, uključivanje drugoga, nego postaje moguće mjesto otpora, otežavanje samorazumljivih motiva i tema bijega, poraza i samouništenja. Stvaranje vlastitog pjesničkog jezika prilika je za supostojanje prošlog i sadašnjeg, erotskog i seksualnog, zone pamćenja i provjere pročitanog i doživljenog: lica, žene i gradovi, Mediteran, putovanja, pisma pisana velikim slovima, majke, očevi i djeca…

Karuza je pjesnik koji somnabulno ponavlja i obnavlja radna područja vlastitog života: intimno do boli, a onda nekoliko koraka, redova, naprijed ili nazad, stižemo s njim do paradoksalnih i lijepih uvida o sebi i svijetu. On je pjesnik odluka, paničnog traženja zaborava i sjećanja, svega „onoga što nije mogao dotaknuti“. Ili što nije znao oteti, o otmici je riječ i o traženju onoga što je ništa, ništa iz kojeg se ponovno obnavlja i kreće.

Ako se odlučimo za traženje odgovora na pitanje „kako pisati o sebi“, otkrit ćemo u Otimanju neke od iznenadnih uvida da nas ono što pročitamo, ili dotaknemo, napušta, odlazi na drugu stranu: „Skinuo sam sa sebe sve što sam znao i potonuo u moru / Čekao da postanem riba. / Sunca su već bila na zapadu.“ Znanje nije jedini alat u poslu čitanja i „otimanja“, što je više nego poticajno i potrebno! Otimanje i otkrivanje u dubini i golosti naših vlastitih (čitateljskih) života preporuka je za Karuzinu poeziju. I više od toga!

Miroslav Mićanović

Autor

Milan Majerović-Stilinović

Milan Majerović-Stilinović rođen je 1972. godine. Kao diplomirani i slobodni novinar radio je u dnevnim listovima, na radijskim postajama, web-portalima i internetskim televizijskim programima. Još uvijek najviše prepoznatljiv kao TV reporter, urednik i voditelj, posljednjih godina radi kao samostalni savjetnik za odnose s javnošću. Početkom 2019. godine pokrenuo je Facebook blog „Što sam naučio na planini“ koji je postao osnovom za njegovu prvu knjigu.

★★★★★

SRCE MOG MEDVJEDA

Nakon hvaljene zbirke „priča u hodu“ Što sam naučio na planini, Milan Majerović-Stilinović latio se žanra tako rijetkog u nas napisavši roman inspiriran planinom. U središtu priče nalazi se Marko Turk, „osebujni šumski pustinjak“ na čiji su brlog vjerojatno naletjeli svi oni koji su se penjali na Veliki Risnjak jednom od staza iz Crnog Luga. Ispričavši priču o njegovu životu, Majerović-Stilinović ispisao je odu divljini Gorskog kotara, ali i  njegovim starosjediocima i njihovu načinu života sredinom i krajem 19. stoljeća.

„Srce mog medvjeda roman je kojim Milan Majerović-Stilinović nastavlja svoje ljubavno pismo gorama, započeto hvaljenom zbirkom priča Što sam naučio na planini. U središtu su i ovaj put čovjek i priroda, isprepleteni. Osamdeset i dvije godine svojega života, od mladenačkih traženja pa sve do smrti u talijanskom fašističkom logoru Gonars, taj je čovjek osebujni šumski pustinjak Marko Turk, ta priroda njegov Gorski kotar. Lutalica i prostranstvo, zov i odaziv. Ali i sumnje, i pitanja. Koju cijenu plaćamo poželimo li biti slobodni, pokušamo li sa šumom i planinom doista živjeti, a ne samo prolaziti njima? I koliko će naša sloboda stajati one koje volimo?”

Roman Simić, urednik knjige

„Romanom Srce mog medvjeda Milan Majerović-Stilinović zašao je na put planinske književnosti, žanra vrlo rijetkog u ovdašnjoj kulturi. I ondje se odlično snašao. Riječ je o sagi o Gorskom kotaru i o prirodi, koja će se dugo i rado čitati.“

Edo Popović

„Roman je ovo bogat i slojevit, neočekivan, gust poput meda i šipražja, taman poput pećine i prozračan kao jutarnja svjetlost, a na svojem kraju neobjašnjiv kao odjek groma koji bi na izloženom prijevoju raskolio stablo.“ 

Suzana Matić

Autor

Laura Marchig

Laura Marchig rođena je u Rijeci. Diplomirala je u Firenci (Facoltà di lettere e filosofia). Od 2003. do 2009. bila je urednica riječkog tromjesečnika za kulturu La battana. Od kolovoza 2004. do kolovoza 2014. bila je ravnateljica Talijanske drame, talijanskog ansambla koji djeluje u sklopu Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Talijanska drama pod njenim je vodstvom nagrađena s više od dvadeset prestižnih nacionalnih i međunarodnih nagrada. Laura Marchig bavi se književnom i kazališnom djelatnošću; spisateljica je, pjesnikinja, prevoditeljica i autorica tekstova za glazbu raznih izvođača. Objavila je četiri zbirke poezije i roman „Snoopy polka: noir balcanico“ koji je Lorena Monica Kmet prevela na hrvatski jezik za nakladničku kuću Shura publikacije.

★★★★★

SCHMARRN

Ova „porodična kuharica“ riječke pjesnikinje i spisateljice, po svojoj simboličnoj vrijednosti, izražava ljubav i posvećenost preko mirisa i okusa koje je Laura Marchig u svom intuitivnom senzibilitetu predosjetila te se otvorila spoznaji i razumijevanju svijeta. Polazeći od glasova svoje obitelji, od stvarnih i konkretnih likova koji su unutar vrta u Riječkom kvartu Kozala, tkali svoju priču, te koristeći se svojim stilom pisanja koje se proteže od konkretnog do oniričkog, obojeno izuzetnom senzualnošću, ali koje nikad ne ide nauštrb velike jasnoće u iskazivanju vlastitih identitetskih vrijednosti, autorica je poduzela fantastično putovanje koje joj je omogućilo da spozna Drugoga, koji je, zapravo Ja koje susreće Drugoga, stranca, tuđinca; to je Ja koje susreće samoga sebe u crtama lica nekog stranca. Dakle, i sami smo stranci. Laura Marchig to nam vrlo jasno daje do znanja.

Jedna od najvažnijih zasluga ovog „hibridnog romana“ u tome je da je trasirao put koji prolazi autoričinim osobnim iskustvima te se stapa s iskustvima kolektiva, s ljudima s granice.

Autor

Ivana Bodrožić

Ivana Bodrožić rođena je 1982. u Vukovaru, dio djetinjstva provela je u Kumrovcu, a opću gimnaziju pohađala je u Zagrebu. Magistrirala je na studiju filozofije i kroatistike Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Autorica je nagrađivanih i prevođenih zbirki poezije, romana i zbirke priča: Sinovi, kćeri, Prvi korak u tamu, Hotel Zagorje, Prijelaz za divlje životinje, 100% pamuk, Rupa, In a Sentimental Mood, Klara Čudastvara. Djela su joj prevođena na desetak stranih jezika, a za svoj književni rad nagrađena je uglednim domaćim i inozemnim nagradama kao što su nagrada Goran za mlade pjesnike; Kiklop, nagrada za najbolji roman; Prix Ulysse, nagrada za najbolji debitantski roman s područja Mediterana; Kočićevo pero; Edo Budiša; Meša Selimović; Balkan Noir i druge.

★★★★★

USIJAVANJE

Zašto je poezija Ivane Bodrožić, kada se pojavi, uvijek slavlje u našoj maloj književnosti? Zato što svakom novom knjigom podiže ljestvicu kvalitete pjesničkog izričaja i privlači nove čitatelje.

Usijavanje je zbirka koja nema veze s ljetom, ni s toplinom uopće, već sa stanjem u kojem se u jednom trenutku našao život – život žene. I ako bismo pokušali razumjeti uvjete koji dovode do tog usijavanja, shvatili bismo da je do njega došlo uslijed kočenja i zamrzavanja odnosa između svijeta i subjekta, koji nakon novog buđenja pokušava shvatiti suštinu tog paradoksalnog procesa. Iz takve pjesničke kontemplacije proizlazi poezija koja nas se tiče, poziva na suosjećanje, koju želimo čitati iznova i imati je blizu sebe, podsjećajući nas da ne možemo urazumiti život. Upravo zato u ovim pjesmama nema mjesta cinizmu, već spremnosti da život prigrlimo, da se smijemo, svađamo, tugujemo. Ivana Bodrožić bez zadrške piše o svojim strahovima i borbama baveći se temama ljubavi, seksualnosti i majčinstva, dajući ženi da postoji u svim mogućim dimenzijama.

Ona upravo jest ta točka usijavanja; svakodnevna, ali iznimna, uronjena u selidbe, popravke i majstore, sposobna držati uzde života u svojim rukama te svjesna tuđih, ali i vlastitih potreba. Svjedočeći istodobno o snazi i ranjivosti svega oko nas, u svakom stihu ona je prijateljica koja otvoreno poziva: Između dvije grubosti / Sačuvaj taj život.