Autor
Borivoj Radaković
Borivoj Radaković rođen je 1951. u Zemunu. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao je komparativnu književnost i jugoslavistiku. Osamdesetih je uređivao kulturnu rubriku u zagrebačkom Oku.
Objavio: roman Sjaj epohe (1990.), zbirke novela Ne, to nisam ja (prvo izdanje 1993.; drugo prošireno 1999.) i Porno (2002.), knjigu drama Plavi grad (2002.) u koju su uvršteni kazališni hitovi Dobro došli u plavi pakao (1994.), Miss nebodera za miss svijeta (1998.) i Kaj sad? (2002.) te izbor iz vlastite proze Jako (2003.). Priredio je izbor iz lezbijske poezije Dvije (1992.).
Jedan je od osnivača FAK-a. Prevodi s engleskoga. Među ostalim preveo djela H. Kureishija, W. Burroughsa, B. Gifforda.
★★★★★
Ne plači, dušo
Nakon nagrađenog romana Hoćemo li sutra u kino, Borivoj Radaković vratio se pričama. Knjiga Ne plači, dušo sadrži deset priča i jedan poetsko-prozni fragment – koji funkcionira kao svojevrsni epilog – o našem svakidašnjem, običnom ludilu, što ponekad doseže strašne proporcije i posljedice. To su priče o nerazumijevanju i komunikacijskim šumovima koji premrežuju naše živote, o žudnjama, strahovima i strastima, koje iskrivljuju naše karaktere, o pokušajima da se pronađe smisao i neka vrsta užitka u svakidašnjem tavorenju. Konkretnije, to su priče o nasilnicima u tramvajima, na ulicama i u domovima, o jednom piscu posmrtnih govora, ljubavi starije žene i mlađeg muškarca, o usamljenicima, muškim i ženskim, o starosti, demenciji i smrti, o jednom voajeru i jednom promatraču svijeta…
U priči Pogled s druge strane prozora slijedimo voajera koji skrivenim stazama obilazi Dubravu i viri u sobe njenih stanovnika, opsesivno ih vrebajući i uhodeći. U drugoj, nazvanoj Promatrač svijeta, ponovo je u središtu svojevrsni voajerizam, ali druge vrste, pratimo sredovječnog muškarca koji kroz staklenu stijenku kafića promatra svijet i ljude, život koji prolazi kraj njega. Zapravo nam se čini da su sve priče u ovoj knjizi djelo jednog takvog promatrača svijeta. On je opor i pronicljiv, pomalo i opsesivan, kao onaj voajer iz Dubrave, ali i mekši nego i u jednoj dosadašnjoj knjizi ovog autora, umorni mudrac koji na ljude i svijet gleda s blagošću premda je svjestan svih njegovih zamki i okrutnosti.Ne plači dušo je neobična knjiga, prepuna humora i groteske, bolesti i vitalizma, ali i kritike naše suvremenosti. Radnja se zbiva u Zagrebu, pomalo sivom i umornom, a Boro Radaković se i u ovom tekstu potvrđuje kao jedan od njegovih najboljih poznavatelja – kako grada tako i jezika kojim se služe njegovi stanovnici.
