Semezdin Mehmedinović

Semezdin Mehmedinović, Kuća za pisanje

Kratki roman Kuća za pisanje prati protagonista već nam dobro poznatog iz Mehmedinovićevih proza, čineći i ovu knjigu kamenčićem uzbudljivog, još ni približno završenog, opsežnog mozaika koji tvori izniman, spletu istrgnutoga korijenja sličan pripovjedni svijet, čiji je glavni lik jedno vrijeme, koje se od nas udaljava. Taj lik je pisac raspet između iznevjerenog obećanja slobode koje čuči u američkom snu i povratka u rodni kraj koji se u međuvremenu sveo na vlastite puke tragove, pisac koji traži žilu poezije u sebi, ispisujući pritom stranice poput stihova ulančane, tople i žive proze. Zajedno sa svojom otuđenom kćeri, propitujući neprestano vlastiti složeni odnos, on podiže brvnaru u montažnom naselju na Istočnoj obali, i u nju – u proces jednako kao i ishod – polaže svoje nade. Suputnici i sugovornici pritom su mu knjige Patti Smith, Sama Sheparda i Johna Bergera, filmovi Davida Lyncha i svi vi – njegovi kontinentima rasuti čitatelji.

Semezdin Mehmedinović, Mali roman o tišini

Mali roman o tišini Semezdina Mehmedinovića u svoj svojoj širini kao saliven pristaje u vlastiti naslov i na niz mu promišljenih i istovremeno intuitivnih načina proturječi. Mali on nije ni opsegom, ni rasponom tema, geografije, njezinih ljudi i njihova vremena koje zahvaća, ni širinom pripovjednog zamaha – moguće tek izostankom pretenzije, dojmom rafinirane spontanosti umjesto glasne geste, organskim bujanjem pripovjednog svijeta čvrsto oslonjenog na „gorki talog iskustva”.

Roman je lika u pitanju, pripovjedač je siguran, budan i s nama, a opet je na stvari i mozaička memoarska kronika, raspeta između Bosne i Hercegovine i Amerike, između prošlosti – djetinje, ratne, emigrantske – i ovog vremena sada, povratničkog, čiji su brojni epizodisti stvarni, često i slavni, ali ujedno predstavljaju protagoniste intimne, razvedene, sada već duge životne priče. Naposljetku, on o tišini jest, dugoročnoj tišini u nama i oko nas, koja nas smekšava kao snijeg koji pada, no ta je tišina višeglasna, rječita, jasna: ona je zvučna slika bijelog šuma koji zovemo život.

Tuzlanski stenogrami treća su knjiga furioznog proznog niza u nastajanju kojim Semezdin Mehmedinović, jedan od najvažnijih pisaca naših jezika, otvara novu dionicu vlastitog opusa, sumirajući istovremeno dosadašnje svoje tematske i formalne preokupacije. Iako je okvir programski autobiografski – pratimo protagonista koji se, prebrodivši ozbiljne zdravstvene tegobe, vraća u rodni grad i zatvoren u malom unajmljenom studiju živi uglavnom od sjećanja i njegovog ispredanja u toplu tkaninu priče – taj protagonist, barem jednako koliko je zaokupljen poniranjem u vlastitu prošlost, funkcionira kao usisivač za vremenom zamućen svijet oko sebe. Stenogrami su tako jedan posve intiman portret Tuzle, panorama bosanskohercegovačkog likovnog modernizma, galerija intrigantnih, planetom rasutih likova, fikcionalna sanjarica, meditacija o biografiji, bolesti, pisanju, prkosu, i štošta drugo. Zbog poteškoća pri tipkanju, najvećim svojim dijelom oni su diktirani, pa digitalnim alatom pretvoreni u tekst. Ova metoda međutim služi autorovoj želji da svoju rečenicu što je više moguće približi duhu usmenog pripovijedanja.