Život u topu kojeg nema
Sandorf
Baka i susjedi su ga odveli u bolnicu, a kad se vratila, rekla je da ga je „šlag strefil.“ Ja sam mislio da su ga tim „šlagom“ sigurno pogodili vanzemaljci kojima je žena s Trbušnjaka slala signale. Nakon toga djed više nije mogao na more. Sporo je hodao i teže govorio. Rekao mi je očiju punih suza: – Ja san te sve naučil ča jednon svemircu, Uskoku, Indijancu il kaubojcu treba. Moraš od sad na more sam, jerbo deda više ne more s tobon. Sad si velik, na jesen ćeš u šesti razred, samo pazi da ne biš na glavu skakal jer si imal gnojni meningitis. Si me čul!? Da si se svaki put prije neg greš u more, ispod pazuha i po vratnin žilan smočil. Drugog se u životu ničeg ne moraš bojat. "Neke autofikcije se ozbiljno primiču fikciji, kao što je to slučaj sa, smijemo reći bildungs romanom, Život u topu kojeg nema Nenada Stipanića. Život pripovjedača Neona obilježilo je senjsko odrastanje s djedom PTSP-ovcem iz Drugog svjetskog rata koji iščekuje vanzemaljce, bakom koja je glas razuma iako brine da će maštovitom unuku eksplodirati mozak i psom Sokolom. Nasuprot pomalo bizarnoj obitelji probleme protagonistu stvaraju institucije poput škole i vojske, a rat je malo kome pomogao. Ali nadareni Neon uvijek može gurnuti prst u glavu i otputovati daleko, putom uskoka, strip junaka ili Castanedinog Don Juana. Čak i kada se skrasi s obitelji u kozmopolitskom Berlinu. Nekad tužan, češće komičan u sudaru sa zbiljom, s naturalističkim elementima i psihodeličnim izbojima, najčešće jednostavno dirljiv, ovaj roman je priča o djetinjstvu, o ljubavi i emigraciji, s epizodama Apokalipse sada za sirotinju i pokojim istinskim kukavičkim i herojskim činom. (O)ponašanje glavnog junaka ne preporučamo ni u laboratorijskim uvjetima." -Kruno Lokotar