Author name: vedrana.radic

★★★★★

Stepenice za Stojanku K.

Stepenice za Stojanku K. pjesnička je knjiga mučno ukorijenjena u našu svakodnevicu, koja nije drugo do mozaik složen od kaleidoskopskih projekcija i – često suprotstavljenih – interpretacija naših prošlosti, te više ili manje zamućenih ideja o budućnosti. Sama je Stojanka iz naslova u isti mah stvarna djevojčica koja je, doslovno, izgubila glavu igrajući se u (po)ratnom ludilu, i već „iskorišten“ tekstom posredovani i prelomljeni književni lik, citat preuzet iz riznice literature. Takva dvojnost čeka nas na svakoj stepenici ove knjige. Ona ne mistificira patnju, ali pravi jasnu razliku između nasilnika i žrtve, između nametnutoga i onoga što se ne može izbjeći.

Čak i sama smrt pokazuje u stihovima Kos Lajtman radikalno različite fizionomije – jednom, nalik sablasti, odvodi u nerješivu traumatsku petlju, dok drugi put dolazi gotovo kao utjeha: smrt je to koja onome kome je umrijeti kaže „da bu dobro“. Sličnu ulogu ima na ovim stranicama poezija. Ona je u isti mah nerazrješiv čvor traume i utočište slobode. Slobode do koje se često dolazi upravo ustrajno razrješujući, ili naprosto presijecajući petlje koje se doimaju nesavladivima.

★★★★★

Kao život sam

Kao život sam Damira Radića zbirka je prije svega punokrvne, sočne ljubavne lirike. Ta je često neuhvatljiva, nedostižna ljubav tolikih književnom povijesti rasutih kanconijera za protagonista međutim sretna, ostvarena, živa i uzvraćena, i on od te uzajamnosti ne preže: puno me voli moja djevojka. i ja volim nju. Čitavu knjigu tako možemo čitati kao montažnu kroniku jednog odnosa – s njegovim usponima i padovima, libidalnim ekstazama i propitivanjima – od „dana nevinosti“, preko „radosnih dana“ do zaključnog posvemašnjeg prožimanja.

Radić ne bježi od vlastite pozadine sineasta i kritičara; tekstom su rasuti filmski, književni i muzički citati i reference, čineći ga višestruko intertekstualno i intermedijalno kodiranim. I kada su njegovi rezovi kratki a asocijacije ulančane, Kao život sam ostaje dosljedan u svom happy endom okrunjenome sižeu, čitajući se naposljetku kao mapiranje jedne konkretne, ali i one sasvim univerzalne ljubavi, kao vodič za snalaženje vezom i odnosom koji se sastavlja prije svega za sebe, u korist lirskog subjekta, no povremeno i protiv njega; otvarajući bokove i slaba mjesta, svakako dopuštajući da mjestimice upravo jezik bude taj koji nanosi rane.

★★★★★

Ne plači, dušo

Nakon nagrađenog romana Hoćemo li sutra u kino, Borivoj Radaković vratio se pričama. Knjiga Ne plači, dušo sadrži deset priča i jedan poetsko-prozni fragment – koji funkcionira kao svojevrsni epilog – o našem svakidašnjem, običnom ludilu, što ponekad doseže strašne proporcije i posljedice. To su priče o nerazumijevanju i komunikacijskim šumovima koji premrežuju naše živote, o žudnjama, strahovima i strastima, koje iskrivljuju naše karaktere, o pokušajima da se pronađe smisao i neka vrsta užitka u svakidašnjem tavorenju. Konkretnije, to su priče o nasilnicima u tramvajima, na ulicama i u domovima, o jednom piscu posmrtnih govora, ljubavi starije žene i mlađeg muškarca, o usamljenicima, muškim i ženskim, o starosti, demenciji i smrti, o jednom voajeru i jednom promatraču svijeta…

U priči Pogled s druge strane prozora slijedimo voajera koji skrivenim stazama obilazi Dubravu i viri u sobe njenih stanovnika, opsesivno ih vrebajući i uhodeći. U drugoj, nazvanoj Promatrač svijeta, ponovo je u središtu svojevrsni voajerizam, ali druge vrste, pratimo sredovječnog muškarca koji kroz staklenu stijenku kafića promatra svijet i ljude, život koji prolazi kraj njega. Zapravo nam se čini da su sve priče u ovoj knjizi djelo jednog takvog promatrača svijeta. On je opor i pronicljiv, pomalo i opsesivan, kao onaj voajer iz Dubrave, ali i mekši nego i u jednoj dosadašnjoj knjizi ovog autora, umorni mudrac koji na ljude i svijet gleda s blagošću premda je svjestan svih njegovih zamki i okrutnosti.Ne plači dušo je neobična knjiga, prepuna humora i groteske, bolesti i vitalizma, ali i kritike naše suvremenosti. Radnja se zbiva u Zagrebu, pomalo sivom i umornom, a Boro Radaković se i u ovom tekstu potvrđuje kao jedan od njegovih najboljih poznavatelja – kako grada tako i jezika kojim se služe njegovi stanovnici.

★★★★★

Korov, ili protiv književnosti

Usputna, reći će skromno podnaslov ove knjige, kao da je rakija, a autor, Marko Pogačar, reći će i ovlašna bilježnica, pseudoknjiga, košnica teksta – i sve će to biti točno i približno, sočno i moćno, kao, uostalom, i knjiga sama. No ponajprije, danas ova knjiga djeluje kao fantastika iz bliske prošlosti, jer tijekom dvije godine, od srpnja 2016., autor je putovao 86 (registriranih) puta i obišao 68 gradova, a najčešće se sidrio u Zagrebu, Splitu, Beču i Berlinu.

Korov, ili protiv književnosti knjiga je koja kao da je narasla na raspuklinama betona gradova o kojima piše, tamo gdje korov raste i upozorava, ona ciljano remeti geometriju žanrovskih gredica i granica, prelazi granice putnički i literarno, a sve by the way, ležerno i neambiciozno, što ne isključuje i polemičke natruhe i autopoetičke opservacije.
Zapisivao je Pogačar svoje lirske refleksije o gradovima i ljudima i knjigama i prometnim sredstvima i o svemu onome što se razlistalom umu pjesnika nađe na drumu, pa stvorio jedinstveni tekst, klupko za dugo odmatanje i interventno uživanje, u kojem ljepota rečenice i osjetljivost zamjedbe rastu iz neke pobočne misli koja se razgrana, ili obrnuto, teško je reći gdje klupko počinje.

Znamo, ali nije naodmet ponoviti, da se prva kultura bavila uzgojem žitarica iz onoga što je još do jučer bio korov. – Kruno Lokotar

★★★★★

Sami

“Roman Sami čitaoce ne ostavlja ravnodušnim. Napisan jezikom sočnim i duhovitim, smešten u poznato okruženje kolektivne paranoje koja je dodatno pojačana „geološkom pobunom“, Koščecova knjiga je prvi roman pandemije koji stvari stavlja izvan konteksta teorije zavere i manihejske podele na dobro i zlo. On pokazuje, s pravom i precizno, da smo za sve krivi svi mi, sami.”
Vladimir Arsenić

a koja je poanta svega ovoga
što ti želim poručiti
ništa više od ovoga što piše
jedina je poanta da nema poante
ne gubi vrijeme tražeći je
uzmi koliko možeš
dok te ne uzmu

★★★★★

45

Sve, reci nam sve! Tako su zavapili fanovi Pipsa, a Dubravko Ivaniš te je molbe uslišao.
S guštom.

45 pitanja i jednako toliko odgovora, 45 tema i jednako toliko načina na koje im se može pristupiti, 45 posve autentičnih i originalnih uvida u sve što pitaocima može pasti na pamet, a na pamet im može pasti svašta. Od sasvim osobnih tema, preko filozofskih, pa do onih koje se tiču umjetničkog procesa, u knjizi 45 Dubravko Ivaniš otkriva neke dosad nepoznate tajne najzagrebačkijeg od svih zagrebačkih bendova, ali nam i, namjerno ili ne, dopušta da upoznamo njega. Osobu.
Promišljen i duhovit, precizan i uporan, perfekcionist koji se do beskraja tvrdoglavi oko stvari koje su mu važne, sve je to Dubravko Ivaniš i sve to u ovoj se knjizi fino vidi, ali vidi se i to da on nije samo glazbenik, nego je, bez imalo sumnje, i – pisac!
Svoje razmišljanje nekad ilustrira anegdotom, drugi put pribjegne slojevitoj metafori, vodi nas na koncerte, probe, u garažu i na veliku pozornicu. U jučer i u blisko sutra, ali i u nepogrešivo danas. Svakom njegovom rečenicom sve je jasnije: pred nama je pisac kojem su riječi – pa i kad nema glazbe da ih prati – oružje kojim itekako zna rukovati.

★★★★★

Drugi zakon termodinamike

Drugi zakon termodinamike prati nekolicinu hrvatskih pisaca i njihovih prijatelja koji su se našli povodom gostovanja poznatog američkog pisca Jonathana Franzena u Zagrebu. U toj turbulentnoj noći svatko od njih priča nam svoju osobnu priču. Onu priču koju nikada nikom nije ispričao jer je pretraumatična ili previše razotkrivajuća. Inicijalna je romaneskna situacija. Jedan pijani tulum, ali i psihoanalitička seansa, pa ispovjedaonica gdje nalazimo niz nevjerojatnih, ali istovremeno i vrlo uvjerljivih intimnih ispovijedi.

Drugi zakon termodinamike korespondira s prvim Murphyjevim zakonom: što god može poći po zlu, poći će. Samo što se ovdje ne radi o fizikalnim ili općim socijalnim zakonima, nego o ljudskim životima u koje autor zasijeca do kosti i mi u jednom širokom zamahu, od komičnog preko tragičnog do transcendentalnog, na vrlo uvjerljiv način ulazimo u temeljne tajne čovjeka.

Dobrano prije globalne pandemije Drago Glamuzina započeo je pisanje ovog romana, čija je središnja postavka posve dekameronovska. No ono što je bitno za čitatelja jedan je drugi virus: onaj istovremeno discipliniranog i strasnog pripovijedanja. Gotovo svi likovi u ovoj priči su pisci, profesionalni krotitelji priča, no njih i njihove posljedice, pokazat će se, ponekad je zaista teško zauzdati. Glamuzina, ipak, nema taj problem: ritam romana je metronomski, tempo brz, dok se dinamika vješto poigrava iznevjerenim očekivanjem. Neka vas odabrani spisateljsko-kulturnjački milje ne obeshrabri: za razliku od tipova koje ste navikli sresti na pjesničkim soarejama, Glamuzinini likovi nepretenciozni su, slojeviti i intrigantni.
Marko Pogačar

★★★★★

Putujuće kazalište

To je obimna i kompleksna obiteljska saga. Kroz prošlost autorove obitelji ispričana je i povijest dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj i Europi. Tu obitelj nisu obilježili samo ratovi, nacionalna i ideološka mržnja. U pitanju je nekoliko potresnih ljubavnih priča od kojih svaka, neovisno o vremenu u kojemu se odvija, nosi vlastitu tragičnost i ljepotu.

Roman Putujuće kazalište obuhvaća sva tri rata koji su se u tom čudnom i krvavom stoljeću vodili na našim prostorima. Osim toga i mnoge druge prijelomne događaje koji su presudno utjecali na život njegovih junaka.

Jedan od njih je Benjamin Bernstein, autorov djed po majci koji je iz Petrograda pobjegao u Pariz kad je izbila Oktobarska revolucija, drugi je djed po ocu, koji je otprilike u isto vrijeme kao austrougarski vojnik pao u rusko zarobljeništvo. Jedna se mlada djevojka s Trešnjevke, udala za ruskog emigranta koji je nekom čudnom putanjom iz Pariza došao u Zagreb, i postala pripovjedačeva baka. Druga se mlada djevojka zaljubila u putujućeg glumca i vlasnika kazališta Petra Ćirića, pobjegla s njim i postala pripovjedačeva prabaka s očeve strane.

Pripovjedačev otac i majka jedva su, pak, preživjeli Drugi rat. On je probijao Srijemski front, a kao posljedica ostala mu je potreba da puca u salatu u vrtu; nju su kao židovsku djevojčicu skrivali po Zagrebu, a kad bi izišla iz kuće, u džepu je uvijek morala nositi katolički molitvenik.

Svi su se ti živopisni ali stvarni likovi izmiješali u ovoj obitelji koju pratimo od Petrograda, Pariza i Tangera do Hrvatske Dubice, Srijemske Mitrovice i Zagreba, od Petra Ćirića i Benjamina Bernsteina do samog autora, njegovih ljubavi i prvih objavljenih knjiga.

A sve je ispričano živo i pametno, kako može samo izniman pripovjedač.

★★★★★

Krugovi u žitu

Zbirka Krugovi u žitu Mladena Blaževića već naslovom obećava misterij, a rastavimo li sintagmu, naslutit ćemo cirkularnost i žito, temeljnu ljudsku kulturu, onu koja je omogućila civilizaciju. I neće nas takav naslov pogrešno navesti, jer ova se zbirka može čitati i kao olupina romana od kojega su ostale nosive grede pjesama ili pak epopeja o civilizaciji, odiseja čovječanstva koja zahvaća obzor sličan onome Odiseje 2001., samo još malo veći: od prapočetaka na Zemlji do kolapsa i novih početaka, u nekom novom ambijentu.

Pjeva i pripovijeda tako Blažević kao neki rapsod bez rapsodije, bez stega metrike, pa još s dosta kovanica epsko-lirski, na fonu znanja i njegova gubitka, isto vrijedi i za memoriju, pa će leksik biti prošaran motivima i pojmovima s područja arheologije, antropologije, lingvistike, matematike… Pjeva o temeljnom, o primordijalnom, o bitkama kulture i prirode i ljudske vrste sa svojom i drugim vrstama. O evoluciji i revolucijama koje završavaju dijelom i kao e-volucija. No, temeljan je sukob čovjeka sa samim sobom, ovladavanje sebičnim genom, tom životnom zadaćom. Često je okrutan taj posao, baš kako to zna i ova poezija biti, ali zato ne manje, nego više veličanstven.
Kruno Lokotar

★★★★★

Štapići za pričanje

Udba, politička emigracija, naše godine kojima smo opsjednuti, 1941., 1991., 1945., 1995…, generali, pukovnici i pokojnici, politika, želja za što većom moći, sve su to teme o kojima na jedinstven, neponovljiv, literarno maestralan način progovara Ivica Đikić. Sedam priča u Štapićima za pričanje natopljeno je pitanjima o zlu i njegovu izvoru, o mračnim dubinama ljudske duše, o životnim nesrećama i biblijskome ljudskom bijesu. I sasvim je svejedno piše li Đikić o svojem djetinjstvu izmaštanim i udaljenim likovima, o Slobodanu Praljku, ili pak još jednu priču o Blagi Antiću, nezaboravnom špijunu iz njegove serije Novine, jer svi su ti likovi itekako višedimenzionalni i njihove sudbine tiču se i nas kao čitatelja. Štapići za pričanje ovdje nisu samo naslov, već su i magičan aparat koji ovaj istinski pripovjedač ima duboko u sebi. Svaka priča u Štapićima za pričanje dolazi iz različite poetike, ali sve zajedno ulaze u jedinstven đikićevski svijet, svijet u kojemu su protagonisti i njihov unutarnji nemir pokretači ne samo radnje već i svega što će se neukrotivo i neobuzdano sručiti na njih same i njihovu okolinu.

“Šćapić mora biti neprimjetan poput zraka, poput pripovjedača: ne smije ničim skretati pažnju na sebe, on je samo sredstvo svođenja raspršenih misli u korito, u jednu liniju, makar i krivudavu.

(…)

Šćapiće su zamijenila prvo nalivpera pa onda kemijske olovke. Nitko u razredu nije imao takve olovke. Nisu mi, naravno, služile samo za pisanje, nego i za pričanje sa samim sobom, za razgovor nekog drugog mene s imaginarnim sugovornicima.“