vedrana.radic

Mladen Blažević

Mladen Blažević

Autor

Mladen Blažević

Mladen Blažević rođen je 1969. godine u Rijeci. Radio je kao novinar u dnevnim i tjednim novinama.  Pokrenuo je i uređivao nekoliko informativnih i književnih časopisa. 2008. objavio je prvi roman Tragovi goveda u SKD Prosvjeti,  a 2015. drugi roman Ilirik, također u SKD Prosvjeti.

Napisao je scenarij za igrani dio dugometražnog igrano-dokumentarnog filma Je letrika ubila štrige, te je autor, scenarist i voditelj putopisnog serijala Istriana Jones. U izdanju društva Poiesis iz Ljubljane 2017. objavljena mu je dvojezična slovensko-hrvatska zbirka pjesama Posljednji tasmanijski tigar.

Dobitnik je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2018. godinu, temeljem koje mu je 2019. godine u izdanju Jesenski i Turk, objavljena zbirka pjesama Mogućnost povremenih oborina. Priče i pjesme su mu prevođene na slovenski, talijanski, engleski i ukrajinski jezik. Živi u selu Ćuki, kraj Vižinade u Istri.

★★★★★

Krugovi u žitu

Zbirka Krugovi u žitu Mladena Blaževića već naslovom obećava misterij, a rastavimo li sintagmu, naslutit ćemo cirkularnost i žito, temeljnu ljudsku kulturu, onu koja je omogućila civilizaciju. I neće nas takav naslov pogrešno navesti, jer ova se zbirka može čitati i kao olupina romana od kojega su ostale nosive grede pjesama ili pak epopeja o civilizaciji, odiseja čovječanstva koja zahvaća obzor sličan onome Odiseje 2001., samo još malo veći: od prapočetaka na Zemlji do kolapsa i novih početaka, u nekom novom ambijentu.

Pjeva i pripovijeda tako Blažević kao neki rapsod bez rapsodije, bez stega metrike, pa još s dosta kovanica epsko-lirski, na fonu znanja i njegova gubitka, isto vrijedi i za memoriju, pa će leksik biti prošaran motivima i pojmovima s područja arheologije, antropologije, lingvistike, matematike… Pjeva o temeljnom, o primordijalnom, o bitkama kulture i prirode i ljudske vrste sa svojom i drugim vrstama. O evoluciji i revolucijama koje završavaju dijelom i kao e-volucija. No, temeljan je sukob čovjeka sa samim sobom, ovladavanje sebičnim genom, tom životnom zadaćom. Često je okrutan taj posao, baš kako to zna i ova poezija biti, ali zato ne manje, nego više veličanstven.
Kruno Lokotar

krugovi u žitu
Više o knjizi i autoru možete saznati na sljedećem linku.

Please follow and like us:

Ivica Đikić

Ivica Đikić

Autor

Ivica Đikić

Ivica Đikić rođen je 1977. u Tomislavgradu (BiH). Novinarstvom se profesionalno počeo baviti 1994. u Slobodnoj Dalmaciji, a u tjedniku Feral Tribune bio je novinar i urednik od 1997. do gašenja lista 2008. Od 2009. do 2010. bio je glavni urednik riječkog Novog lista, a od 2010. do 2016. glavni urednik tjednika Novosti iz Zagreba, nakon čega je nastavio pisati u tom listu.

Objavio je romane Cirkus Columbia (Biblioteka Feral Tribune, Split, 2003.), Sanjao sam slonove (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.), Ponavljanje (Naklada Ljevak, 2014.), Beara – dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici (Naklada Ljevak, 2016.) i Ukazanje (Fraktura, Zaprešić, 2018.). Cirkus Columbia dobio je nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori. Po motivima tog romana oskarovac Danis Tanović snimio je 2010. istoimeni igrani film. Roman Sanjao sam slonove osvojio je nagradu Tportala za roman godine u Hrvatskoj, Ponavljanjeje nagrađeno Kočićevim perom (Banja Luka – Beograd), a Beara priznanjem Krunoslav Sukić Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka.

Zbirka priča Ništa sljezove boje izišla je 2007. u izdanju Biblioteke Feral Tribune, a zbirka pjesama Ostatak svijeta 2012. (HDP, Zagreb).

Objavio je i tri publicističke knjige: Domovinski obrat – politička biografija Stipe Mesića (VBZ, Zagreb, 2004.), Gotovina, stvarnost i mit (Novi Liber, Zagreb, 2010.), u suautorstvu s Davorom Krilom i Borisom Pavelićem, te Šarik Tara: Život (Novi Liber, Zagreb, 2013.).

Uz Tanovićev film Cirkus Columbia, suscenarist je i dugometražnog igranog filma Filipa Šovagovića Visoka modna napetost (2013.) te scenarist televizijske dramske serije Novine (The Paper) u režiji Dalibora Matanića (2016. – 2020.). Novine su svjetski odjek doživjele izlaskom na Netflix, najveću globalnu digitalnu platformu za gledanje filmova i serija.

Đikićeve knjige prevedene su na španjolski, njemački, talijanski, norveški i slovenski jezik. Živi u Zagrebu.

★★★★★

Štapići za pričanje

Udba, politička emigracija, naše godine kojima smo opsjednuti, 1941., 1991., 1945., 1995…, generali, pukovnici i pokojnici, politika, želja za što većom moći, sve su to teme o kojima na jedinstven, neponovljiv, literarno maestralan način progovara Ivica Đikić. Sedam priča u Štapićima za pričanje natopljeno je pitanjima o zlu i njegovu izvoru, o mračnim dubinama ljudske duše, o životnim nesrećama i biblijskome ljudskom bijesu. I sasvim je svejedno piše li Đikić o svojem djetinjstvu izmaštanim i udaljenim likovima, o Slobodanu Praljku, ili pak još jednu priču o Blagi Antiću, nezaboravnom špijunu iz njegove serije Novine, jer svi su ti likovi itekako višedimenzionalni i njihove sudbine tiču se i nas kao čitatelja. Štapići za pričanje ovdje nisu samo naslov, već su i magičan aparat koji ovaj istinski pripovjedač ima duboko u sebi. Svaka priča u Štapićima za pričanje dolazi iz različite poetike, ali sve zajedno ulaze u jedinstven đikićevski svijet, svijet u kojemu su protagonisti i njihov unutarnji nemir pokretači ne samo radnje već i svega što će se neukrotivo i neobuzdano sručiti na njih same i njihovu okolinu.

“Šćapić mora biti neprimjetan poput zraka, poput pripovjedača: ne smije ničim skretati pažnju na sebe, on je samo sredstvo svođenja raspršenih misli u korito, u jednu liniju, makar i krivudavu.

(…)

Šćapiće su zamijenila prvo nalivpera pa onda kemijske olovke. Nitko u razredu nije imao takve olovke. Nisu mi, naravno, služile samo za pisanje, nego i za pričanje sa samim sobom, za razgovor nekog drugog mene s imaginarnim sugovornicima.“

štapići za pričanje
Više o knjizi i autoru možete saznati na sljedećem linku.

Please follow and like us:

Ognjen Spahić

Ognjen Spahić

Autor

Ognjen Spahić

Ognjen Spahić rođen je u Podgorici 1977. Objavio je knjige kratkih priča Sve to (2001.), Zimska potraga (2007.) i Puna glava radosti (2014.) te romane Hansenova djeca (2004.), Masalai (2015.) i Calypso (2017.). Za roman Hansenova djeca dobio je 2005. godine nagradu Meša Selimović te nagradu Ovid Festival Prize, a za knjigu Puna glava radosti Nagradu Europske unije za književnost za 2014. godinu.

Knjige su mu prevedene na francuski, mađarski, arapski, talijanski, engleski, slovenski, makedonski, rumunjski, ukrajinski, turski, albanski i bugarski.

★★★★★

Pod oba sunca

Na osamljenom svjetioniku nekadašnji kapetan prve klase Branimir Bato Lončar i njegova žena Danica žive jednoličnu svakodnevicu koju katkad uznemire zalutali turist ili barka u opasnosti. Bato je postao svjetioničarem jer se nije želio pridružiti agresiji na Dubrovačko primorje. Danica u nametnutoj osami oplakuje svoju neplodnost. Jednoga ljeta Nevena i Mitar, par u krizi srednjih godina, razapinju šator pred svjetionikom. Zajednička večera promijenit će sve u njihovim životima.

Pod oba Sunca, roman ispripovijedan kroz glasove četvero protagonista, priča je o krugu života koji iscrtavamo sami i pokušajima da iz tog kruga iskoračimo. Ognjen Spahić iznova pokazuje svu raskoš pripovjednoga talenta i zavidnu sposobnost da stvori moćne, pamtljive likove duboko obojene lokalnom poviješću. Pod oba Sunca roman je o ljudima u okovima vlastitih odluka kojih se nikako ne mogu osloboditi.

“Volim ja moga Bata. Nije da ga ne volim. Ne mrzim ga. Ne mrzi ni on mene. Davno je to bilo kad smo se voljeli u isto vrijeme. Sad je drugačije. On mene voli dok ga pijanog liječim u postelji, dok previjam rane i stavljam hladne obloge na čelo. Ja njega volim dok gledam kako spava. Lice se preuredi. Sve stane na svoje mjesto. Obrve se poravnaju, a usne rašire i otkriju zube. Takav, gotovo da se smije. Čekam da mu se srce smiri. Pa zaspim i ja.
Budni, razbuđeni, u ovoj zlotvornoj kući… Tada je sve drugačije. Ponekad se čini da oboje glumimo, skrivajući od zidova ono šta smo jedno drugom bili. Jer da tragovi uzajamne ljubavi ne postoje, davno bih fukari prerezala vrat. Ja njemu ili on meni. Već dvadeset sedam godina čekam da udari, da me satre šaketinom, slomi zube i natuče rebra. Zamahne tu i tamo, uprazno. Zaleti se kao vepar. Riče, psuje, vrijeđa, odradi svoje i sam se povuče.”

pod oba sunca

Više o knjizi i autoru možete saznati na sljedećem linku.

Please follow and like us:

Semezdin Mehmedinović

Semezdin Mehmedinović

Autor

Semezdin Mehmedinović

Semezdin Mehmedinović rođen je 1960. u Kiseljaku kod Tuzle. Studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radio je kao urednik u novinama, tjednicima te na radiju i televiziji. Uređivao je više časopisa za kulturu i bavio se filmom. Godine 1994. nastaje njegov igrano-dokumentarni film Mizaldo, Kraj teatra, koji je izvan konkurencije prikazan na Berlinskom filmskom festivalu.

Objavio je zbirke pjesama Modrac, 1984., Emigrant, 1990., i Devet Aleksandrija, 2002., knjigu zapisa, kratkih priča i pjesama Sarajevo Blues, 1995., dnevničku prozu Ruski kompjuter, 2011., knjigu pisama Transatlantic mail, 2009., Autoportret s torbom, 2012., Knjigu prozorâ, 2014., Me’med, crvena bandana i pahuljica, 2017., i Ovo vrijeme sada, 2020. Od 1996. do 2019. živio je u Sjedinjenim Američkim Državama, sada piše u Sarajevu.

★★★★★

Ovo vrijeme sada

Maleni događaji, treptaji sjećanja i smiraj sadašnjeg trenutka, fragmenti prijateljevanja, Sarajevo kao izbor, kao mjesto početka i mjesto povratka, grad kao čvrsta i nestabilna točka, sve su to tkanja oko kojega se množe priče, oko kojega se iznova rađa jezik u prozama Semezdina Mehmedinovića. Bilo da se radi o susretu s Márquezom u baru u Washingtonu ili o ženi koja donosi ogledalo kao svoj eksponat za neobičnu izložbu u kultnom prijeratnom sarajevskom kafiću, svaka epizoda uvijek je duboko intimna, promišljena, zaokružena, a istodobno nedovršena kakav je i život sam.


Rekreiranje razglednica za Aleša, gledanje nogometne utakmice, kava u ugodnom društvu, igranje partije šaha u muzeju književnosti, užitak u pogledu na hercegovačko nebo, selidba knjiga s kraja na kraj Sjedinjenih Država, sve su to priče koje tvore Ovo vrijeme sada – vrijeme prošlo, sadašnje, buduće. Ovo vrijeme sada vrijeme je koje izabiremo da bismo doživjeli sebe same, da bismo osjetili vlastitu intimu, da bismo otkrili duboko skrivene iskrice koje nas čine čovjekom. Ovo vrijeme sada knjiga je potrage, sjećanja i osjećaja, knjiga u kojoj se vrhunska proza i poezija spajaju u neodvojivo jedno.

ovo vrijeme sada

Više o knjizi i autoru možete saznati na sljedećem linku.

Please follow and like us:

Aleksandar Prokopiev

Aleksandar Prokopiev

Autor

Aleksandar Prokopiev

Aleksandar Prokopiev rođen je 1953. u Skopju. Studirao je u Beogradu na Filološkom fakultetu na Odsjeku književnosti i komparativne književnosti, a u Beogradu i na Sorbonni doktorirao je radom iz područja komparativne književnosti i teorije književnosti. Svirao je u kultnom novovalnom rock-bandu VIS Idoli. Predaje u Institutu za makedonsku književnost na Skopskom sveučilištu.

Objavio je kratke proze Mladi majstor igre (1983.), …ili… (1986.) i Plovidba prema jugu (1987.), knjige priča Slovo o zmiji (1992.), Ars amatoria (1998.) i Čovječuljak (2013.), knjige eseja Je li Kalimah bio postmodernist (1994.), Antiuputstva za osobnu upotrebu (1996., 2000.), Putovanja bajke (1997.) i Postmoderni Babilon (2000.), priče za djecu Hajde da napravimo film, zajedno (1997.) te roman Promatrač (2008.). Djela su mu prevedena na engleski, francuski, talijanski, srpski, hrvatski, poljski, bugarski, mađarski, slovenski, albanski, turski i grčki. Prevodi na makedonski sa srpskog, bugarskog, bosanskog, hrvatskog i slovenskog. Između ostalih preveo je djela Danila Kiša, Davida Albaharija, Aleka Popova i Miljenka Jergovića.

★★★★★

Delfin

Delfin: O vidljivom i nevidljivom zbirka je priča svestranog makedonskog umjetnika i glazbenika Aleksandra Prokopieva, jednog od vodećih balkanskih postmodernističkih pisaca.

Četrnaest priča okupljenih u zbirci nastavlja se na njegovo dosadašnje stvaralaštvo, u kojem uspješno isprepliće karakteristike postmodernističkog pisma s intimističkim zapisima. Pripovjedni svijet Prokopievljevih priča negdje je na granici između različitih svjetova, između realizma i fantastičnog. U njemu zajedno postoje imaginarni i stvarni događaji i likovi, koji se javljaju u različitim kronotopima, pa ih zatječemo u Skopju, Beogradu, Zagrebu, u snovima, negdje na morskoj obali, daleko u prošlosti, pa i u životu Aleksandra Prokopieva. Neke su od tih priča očita fikcija, neke su historiografske, dok se neke iščitavaju kao autobiografske proze. Pripovjedač nas vodi u dane djetinjstva i mladenačkog sazrijevanja, ali zaranja i u dublje teme kao što su položaj intelektualca u vremenima nepoćudnim za one koji su se izražavali protiv vladajućeg sistema, krivnja i oprost, težina pobjede i poraza.

Samosvojan i humorističan, erudit bez suhoparnosti, pisac za sve generacije, kako ga kritika naziva, Prokopiev je napisao šarmantnu i duhovitu knjigu koja očarava i pruža jedinstveno čitateljsko iskustvo.

delfin

Više o knjizi i autoru možete saznati na sljedećem linku.

Please follow and like us:

Mile Stojić

Mile Stojić

Autor

Mile Stojić

Mile Stojić, hrvatski pjesnik i publicist (Dragićina kraj Čitluka, BiH, 21. I. 1955). Studij jugoslavistike završio 1982. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je živio i djelovao do 1992. kao književnik i publicist. Od tada živi u Beču  i Sarajevu, ali vrlo aktivno objavljuje pjesme i novinske tekstove u hrvatskim i bosanskohercegovačkim tjednicima.

Prvu zbirku pjesama Lijer, jezik prašine objavio je 1977. Do rata i odlaska u emigraciju Stojićevo je pjesništvo (Umjetnost tame, 1979; Zemna svjetlost, 1984; Olovni jastuk, 1989; Južnost, izbor, 1990) ponajprije u znaku postmodernističkoga propitivanja knjiž. tradicije i sjećanja, ali je od zbirke Libreto za sviralu i strojnicu (1994) autorov poetski izraz intencionalno postao grublji, prozaičniji i otvoreno angažiran (Prognane elegije, 1996; Mađarsko more, 1999; Zaboravite nas, 2003; Večera bez politike, 2005; Priznanje, 2007; Među zavađenim narodima, 2009).

U istom su duhu pisane i njegove kolumne za splitski Feral Tribune i sarajevske Dane. Stojić je jedan od najcjenjenijih suvremenih pjesnika, redovito prisutan u antologijama i više puta nagrađivan.

★★★★★

Muze i Erinije – sabrane pjesme

Još jedan zreli Šimić uzletio iz Drinovaca, iz Brotnja, leti visoko iznad tradicionalnih hercegovačkih motiva: kamena, siromaštva, šipaka i jasmina, pod njim u dubini zeleno se iskri Neretva. Moderan i tradicionalan.

Ima pitomosti i milosti. Ima južnosti. Pjesme mu čitljive i čeznutljive.

Pune sadržaja i smisla, sebe i nas.

– Petar Gudelj

Pišući iz prvog lica jednine, Stojić je prikazao život i snove, iskustvo i usud, poraz i gubljenje zavičaja jednog naraštaja, jednog grada, jedne epohe.

– Krešimir Bagić

muze i erinije

Više o knjizi i autoru možete saznati na sljedećem linku.

Please follow and like us:

Thomas von Steinaecker

★★★★★

Ljeto njezina života

Gerda živi u staračkom domu i osjeća kako joj se bliži kraj. I dok se pokušava nositi sa svakodnevicom u domu, prisjeća se svog života šezdesetih godina prošlog stoljeća. Bila je briljantna školarka nadarena za astrofiziku zbog čega su je krivo gledali jer je žena, a potom i perspektivna znanstvenica koja se tog ljeta svog života našla pred teškim izborom između ljubavi i inozemne karijere.

Ljeto njezina života, prva suradnja književnika Thomasa von Steinaeckera i sjajne njemačke ilustratorice Barbare Yelin, topla je ljudska priča o temama koje često izbjegavamo: životu u staračkom domu, ispravnosti životnih odluka i tome što je, zapravo, sreća.

Suradnja autorice Barbare Yelin s piscem Thomasom von Steinaeckerom 2017. godine dovela je do objave je grafičkog romana Ljeto njezina života.

Više o knjizi, autoru te provoditelju možete saznati na sljedećem linku.

Please follow and like us:

Barbara Yelin

Barbara Yelin

Autor

Barbara Yelin

Barbara Yelin rođena je u Münchenu 1977. godine. Završila je studij primijenjenih umjetnosti na Sveučilištu u Hamburgu. Svoje prve stripove objavila je u Francuskoj. U domovini je postala poznata 2010. godine, nakon objavljivanja grafičkog romana Gift. Njezin grafički roman Irmina objavljen je 2014. istodobno u Francuskoj i Njemačkoj, uz mnoge pohvale i nagrade. U suradnji s piscem Thomasom von Steinaeckerom 2017. godine objavila je grafički roman Ljeto njezina života.

Za svoj rad primila je brojne nagrade: 2015. Bavarsku umjetničku nagradu za književnost i nagradu PENG za najbolji njemački grafički roman (Irmina), 2016. nagradu Max i Moritz  za najboljeg strip-crtača njemačkoga govornog područja, iste je godine na Međunarodnom salonu stripa u Erlangenu proglašena „najboljom strip-umjetnicom njemačkoga govornoga područja“, 2018. primila je nagradu Rudolph-Dirks za najbolji grafički roman (Ljeto njezina života), a 2021. nagradu Ernst Hoferichter za književnost.

Živi i radi u Münchenu.

★★★★★

Irmina

Grafički roman „Irmina“, koji se temelji na biografiji autoričine bake, priča je  o mladoj ženi i njezinoj postupnoj kapitulaciji pred nacističkom ideologijom.

Sredinom 1930-ih, ambiciozna Njemica Irmina, djevojka sa stavom i idealima, seli se u London. Ondje upoznaje Howarda s Barbadosa, jednog od prvih crnih studenata na Oxfordu i između njih rađa se ljubav. Ta veza naglo se prekida kad je Irmina prisiljena vratiti se u Hitlerovu Njemačku. Ondje pronalazi posao u Ministarstvu rata i nada se povratku u Englesku. No, pisma koja šalje Howardu vraćaju joj se i Irmina se naposljetku udaje za simpatizera nacizma. Oboje ignoriraju ono što se događa u Njemačkoj i šutke prihvaćaju nacistički režim… U „Irmini“, višestruko nagrađivanom i hvaljenom grafičkom romanu koji savršeno dočarava atmosferu predratne i ratne Njemačke, Barbara Yelin istražuje kako je i zašto Irmina, nekad hrabra kršiteljica pravila, potiho prihvatila nacizam.  „Irmina“ je važan grafički roman i pravovremeni podsjetnik na sve opasnosti, nekada i danas, takvog izbora, šutnje i pasivnosti.

Više o knjizi i autoru možete saznati na sljedećem linku.

Please follow and like us:

Abdellatif Laâbi

Abdellatif Laabi

Autor

Abdellatif Laâbi

Abdellatif Laâbi (rođen 1942.) pjesnik je, romanopisac, dramaturg i prevoditelj rođen u Fezu u Maroku. Počeo je pisati sredinom 1960-ih, kada je pokrenuo i poznati marokanski kulturno-politički časopis Souffles (Dahovi), u kojemu je bio i glavni urednik. Zbog tekstova objavljenih u njemu osuđen je na osmogodišnju zatvorsku kaznu, koju je služio između 1972. i 1980. godine. Nakon odsluženja zatvorske kazne emigrirao je 1985. u Francusku i otada živi u Parizu.

Svoj prvi roman L’Œil et la Nuit (Oko i noć) objavio je 1969. Otada je objavio osamnaest zbirki poezije, četiri dramska teksta, četiri romana te nekoliko publicističko-esejističkih knjiga, među kojima je i knjiga njegovih memoara Le Fond de la jarre (Dno posude). Djela su mu prevedena na arapski, španjolski, njemački, talijanski, nizozemski, turski i engleski jezik.

Zbirka Stablo pjesama prva je njegova zbirka prevedena na hrvatski jezik.

Laâbi je važan frankofoni glas marokanske poezije i jedan od najvećih živućih pjesnika. Godine 2009. dodijeljena mu je Goncourtova nagrada za cjelokupni opus, a 2011. Velika nagrada frankofonije Francuske akademije.

★★★★★

Stablo pjesama

Antologijska zbirka Stablo pjesama izbor je iz poezije Abdellatifa Laâbija, jednog od najznačajnijih suvremenih marokansko-francuskih pjesnika, dobitnika prestižnih nagrada Goncourt za poeziju (2009.) te Velike nagrade frankofonije Francuske akademije (2011.). Izbor obuhvaća stihove iz devet pjesničkih zbirki objavljenih u razdoblju od 1992. (Sunce umire) do 2012. godine (Zona turbulencije) te je prvo autorovo djelo prevedeno na hrvatski jezik. Iako nakon višegodišnjeg boravka u marokanskom zatvoru i odlaska u egzil Abdellatif Laâbi ispisuje stihove na francuskome jeziku, u njima je svejedno prisutan arapski duh i duša, kako kroz melodiju, tako i kroz teme kojih se dotiče.

I dok s nostalgijom, ali i kritički piše o svojemu (postkolonijalnom) Maroku, o emocionalnim ranama i svemu što je ondje bio prisiljen ostaviti, uključujući i materinski jezik, ovaj izrazito humanistički orijentirani pjesnik prije svega progovara o čovjeku, o potrebi poštivanja ljudskog dostojanstva i ljudskih sloboda, kao i o nužnom pružanju otpora svakoj vrsti tiranije i barbarstva. Neumoran je zagovornik kulture dijaloga i dijaloga među kulturama, a za sebe kaže: „Ne smatram se ni Arapinom ni Francuzom. Ja sam građanin svijeta; most.“

Laâbijeva poezija, kojoj su inherentni izgnanstvo (geografsko, političko, jezično), nomadizam i margina, itekako je svjesna apokaliptične svakodnevice u kojoj čovjek srlja u propast povlačeći za sobom cijeli planet. Ipak, tom su propadanju dragocjena protuteža život, nada i ljubav, a konačno i sama poezija kao „način usklađivanja instrumenata duše“.

Stablo pjesama
Više o knjizi, autoru te provoditelju možete saznati na sljedećem linku.

Please follow and like us: