Author name: vedrana.radic

Autorica

Đurđica Čilić

Đurđica Čilić rođena je 1975. godine u Livnu, a odrasla je u Vitezu, u Bosni i Hercegovini. Diplomirala je na studiju kroatistike i polonistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu,  gdje je i magistrirala i doktorirala. Radi na Katedri za poljski jezik i književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Piše stručne i znanstvene radove o poljskoj književnosti 19. i 20. stoljeća. Autorica je znanstvene studije o poljskoj književnosti 20. stoljeća „Tri lica autora: Miłosz, Różewicz i Herbert“, zbirke priča„Fafarikul“te romana „Novi kraj“. Prevodi s poljskoga jezika, uglavnom suvremenu poeziju.

★★★★★

NOVI KRAJ

Nakladnik: DISPUT

“Novi kraj” je roman fragmentarne kompozicije, koji može biti čitan i kao zbirka priča uvezana prisutnošću nekoliko istih likova. U romanu, koji bismo, uvjetno, mogli nazvati autofikcijskim, premrežavanjem melankolije i vitalnosti kreirana je mreža jednog života i svijeta kakav znamo iz stvarnosti, svoje i one koju žive naši bližnji.
“Novi kraj” je priča o konačnostima koje odgađamo sve dok za to imamo snage i razloga i o počecima koje izmišljamo kako bismo neumitnost krajeva lakše podnijeli. Pisan jednostavnim, slikovitim jezikom u nostalgičnom, ali i energičnom, poletnom tonu, roman govori o ljudima i njihovom trajanju, svemu onome što se smjesti između prvog kraja i zadnjeg početka.

“Novi kraj” u tematskom, motivskom i stilskom pogledu svojevrsni je nastavak autoričina knjižnog prvenca, zbirke priča “Fafarikul”, jedino što je ovdje dominantno izdvojena jedna od mnoštva pripovjednih linija, a to je davno započet i nikad dovršen razgovor pripovjedačice s majkom, njen oproštaj s njom kao pripremna inačica onoga konačnoga. U toj presudnoj dionici roman prati autoričino nadvremensko putovanje od trenutka kada saznaje da joj je mama teško bolesna i osvještava si da im zajedničko vrijeme curi, usputno nam nudi crtice iz njena življenja u vječnom sada, koje se isprepleću s gotovo svakotjednim petosatnim vožnjama na relaciji Zagreb – Vitez u posjet majci i susretima s vlastitom budućom prošlošću, donosi prizore iz majčine prošlosti koje pripovjedačica uz njeno uzglavlje diskretno zapisuje na papir, suočava nas s nužnošću da se naviknemo na ono na što se ne možeš nikad naviknuti, i vodi sve do katarzičnog mirenja s time da kada nam neka draga osoba umre, ipak ostaje naša priča o njoj.

Autor

Ivica Ivanišević

Ivica Ivanišević rođen je 1964. godine u Splitu. Sociologiju diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio novinar i urednik u Nedjeljnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu i Slobodnoj Dalmaciji, gdje je danas komentator.

Objavio sljedeće knjige: Smoje – biografija (Vuković & Runjić, 2004.), Sto mu jelenskih rogova (eseji o stripu, V.B.Z., 2004.), Krovna udruga i druga drama (koautorstvo s Antom Tomićem, Fraktura, 2005.), Split za početnike – abeceda grada (koautorstvo s Renatom Baretićem, Znanje, 2015.), Ulaz za djecu i vojnike (kratke proze, Hena com, 2015.), U sedlu je tijesno za dvoje (roman, Hena com, 2015.), Otpusno pismo (epistolarni roman, koautorstvo s Marinom Vujčić, Hena com 2016.), Primavera (roman, Hena com, 2016.), Knjiga žalbe (roman, V.B.Z., 2016), Klanjam se (roman, Hena com, 2017.), Kuća (roman, V.B.Z., 2019.), Sutra je novi ručak (roman, V.B.Z., 2020.), Ulica Ferde Pomykala 17 (roman, V.B.Z., 2021.), Kao pakao (roman, V.B.Z., 2022.).

Piše dramske tekstove za kazalište i radio te scenarije za film i televiziju.

★★★★★

KAO PAKAO

Kao pakao satirična je parafraza cijeloga niza knjiga i filmova o savezničkim vojnicima koji pokušavaju pobjeći iz nacističkih logora za ratne zarobljenike. Ovdje se ne prijeti egzekucijama nego osoblje napada blagošću i osmijesima, ne pogoni ih nakazna ideologija krvi i tla nego radosna objava, nutricionistički imperativi i sveopća prohibicija, ali što to vrijedi kad su i jedni i drugi otimači slobode i tamničari duha. Novi roman Ivice Ivaniševića koncentrirani je užitak u jeziku, u dijalogu i doskočici, a ispod uspjelog situacijskog humora probija filozofska potka, promišljanje o temama koje nas sve muče, o ispunjenju, smislu i prolaznosti.

Autorica

Melita Rundek

Melita Rundek hrvatska je književnica rođena u Zagrebu 1961. godine. Nakon što je završila školovanje u Centru za kulturu i umjetnost, pohađala je u Zagrebu studij komparativne književnosti i fonetike na Filozofskom fakultetu. Pisala je za časopise Modra lasta, Draga, Prvi izbor i za emisiju Priče za laku noć Hrvatskog radija. Radila je s nadarenom djecom u organizaciji Ministarstva prosvjete i športa, organizirala niz radionica kreativnog pisanja, sudjelovala u programu s prognanom djecom i u prosudbenim povjerenstvima za procjenu dječjih radova, te održala veliki broj susreta s djecom po školama i knjižnicama diljem Hrvatske, a neki su naslovi uvršteni i u lektiru.

Dobila je nagradu „Ivana Brlić-Mažuranić“ (1999.) za knjigu „Psima ulaz zabranjen“, nagradu „Mato Lovrak“ za knjigu „Izgubljena u ormaru“ (2014.) te nagradu „Anto Gardaš“ za knjigu „Letači srebrnih krila“ (2017). Knjige Melite Rundek redovito su na top-listama najkvalitetnijih knjiga koje sastavlja Komisija za knjižnične usluge Hrvatskog knjižničarskog društva, a u mnogim knjižnicama njezinu su knjige među najčitanijima. Neki su njezini naslovi izvedeni i na radiju te na kazališnim daskama.

★★★★★

DARMAR, MAKI JE CAR!

Oprez! Važno, važno, važno! Ova je slikovnica spremna za čitanje! U njoj su različite zgode i nezgode i razni i kojekakvi likovi! U slučaju da vas slova i zanimljivosti u njoj ponesu i odnesu, istaknut ćemo jednu od važnijih njenih blaga za život! Maleni i veliki, koliko god se razlikovali, po izgledu i mislima, nemojte se gristi i napadati! Možda, tko zna, možemo svi biti najbolji prijatelji? Ili bar poznanici. Ili… No, shvatili ste, nemojte raditi darmar, kao neki car! Iz ove nevjerojatne i posebne priče!

U priči su dvije ljudice, jedan mačak, jedan pas… ne, dva, tri, oh, jako puno pasa! Pa je tamo i dosta ljubavi, prijateljstva, nestašluka i ozbiljnih prijestupa i jedan parizer. I sva ta zavrzlama oko neobične družine započela je kad je Maki… Čekaj, tko je Maki? Pa Maki je jedan neobični mačak! Potpuno neobičan! No, dobro, nećemo vam sad ispričati cijelu priču! Zavirite u korice i navalite svom snagom. Od srca vas pozdravljaju dvije prijateljice, teta Melita koja je priču napisala i teta Vanda koja je priču narisala!

Autorica

Sanja Pilić

Sanja Pilić rodila se u Splitu, 16. svibnja 1954. godine. Završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, fotografski odsjek. Radila je kao fotografkinja, trik-snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Surađivala je s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba i radila sa zlostavljanom djecom. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Nastupa u školama na dječjim literarnim druženjima. Sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole.

Objavila je do sada 33 knjige za djecu i odrasle i 31 slikovnicu. Djela joj postižu velike naklade, mnoga su doživjela po devet i deset izdanja. Neka od djela za djecu prevedena su na slovenski i albanski jezik. Serijal slikovnica o Maši vrlo je popularan već dugi niz godina. Po romanima “Sasvim sam popubertetio” i “Mrvice iz dnevnog boravka” napravljene su predstave u zagrebačkom kazalištu “Žar ptica”. Po slikovnicama “Maša i Božić” i “Maša i klaun” napravljene su predstave u kazalištu “Trešnja”.

★★★★★

HOĆU BITI VELIK!

Tako je teško biti mali! Ili velik? Ovo je priča o zbunjenom dječaku koji silno želi biti velik kako bi mogao raditi sve tajnovite, uzbudljive i zanimljive stvari koje rade odrasli ili kako ne bi trebao raditi sve ono što mu se ne sviđa. Ali, budući da je mali ne može sudjelovati u zanimljivim razgovorima koje odrasli šapuću, mora ići rano spavati i ne može na televiziji gledati što želi i dokad želi, mora prati ruke, ne smije imati mobitel, ne smije sam izabrati što će odjenuti… Ufff!!!

Zbunjen je i ljutit, jer mu ponekad roditelji govore da je ipak velik. I to baš u onim situacijama koje mu se ne sviđaju, kao što je dijeljenje svojih igračaka s drugima u vrtiću… Sanja Pilić na sebi svojstven, duhovit i zabavan način, govori o odrastanju, dječjim problemima, nedoumicama, zbunjenosti… Jednostavnim jezikom i pozitivnom atmosferom, svojom pričom pomaže djeci da se lakše nose s izazovima odrastanja. Maštovite, zabavne i vedre ilustracije djelo su poznate ilustratorice Željke Mezić.

Autorica

Dunja Matić

Dunja Matić (Split, 1988.) objavila je roma­ne Troslojne posteljine (Studio TiM, Rijeka, 2017.) i Sinestezije (Vertia, Rijeka, 2019.). Članica je nefor­malne književne skupine Ri Lit. Živi i radi u Rijeci.

★★★★★

MIROVANJE

Mirovanje Dunje Matić naglašeno je urban rukopis, a optikom pa i tematikom savršeno bi funkcionirao u Barceloni ili Kopenhagenu. Ipak, taj fino uslojen roman koji zavodi mekim intimizmom pseudodnevničkih zapisa izrazito je lokalno i situacijski obojen, ukotvljen ne samo u riječki postindustrijski ambijent, nego i u specifičan trenutak, pa tako predstavlja književni otisak i jednog globalnog iskliznuća. Uzbuđenje riječkih kulturnjaka zbog zadaće prijestolnice kulture pomračit će te 2020. pandemijsko zatvaranje što se pak preklapa s fazom čahurenja mlade D. gdje njene zdravstvene neprilike kao da su refleksija intenzivnog procesa samotumačenja.

Pitanje je kako bi sve to prošlo da nema čvrstog emotivnog sidrišta, tog nepovredivog „mjesta za dvoje“ koje ovu knjigu čini ultimativnom ljubavnom pričom, snovitom i rokerskom u isti mah. Smion feminilni roman, aktualan, no izvan struje i sumnjivih hajpova, Mirovanje Dunje Matić koleba se između saturiranih slika događajnog obilja i monokromnosti samotnjačke melankolije, između prividne krhkosti i zdrave drskosti, između dokumentarnog samoizlaganja i poetske igre. Roman je to, naposljetku, koji hipnotizira suptilnim titranjem, čiji je forte u fragmentu, u fluidnosti, u atmosferi, u tom gotovo neobjašnjivom, a tako samosvojnom, skoro pa organskom ritmu pripovijedanja.

Autor

Ivica Prtenjača

Ivica Prtenjača rođen je 1969. godine u Rijeci gdje je studirao kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Pojedine pjesme ili ciklusi prevedeni su mu na francuski, švedski, litavski, slovenski, mađarski, makedonski, engleski, njemački, talijanski i bugarski jezik. Sudjelovao je na dvadesetak europskih poetskih festivala i susreta. Uvršten je u nekoliko antologija, izbora, pregleda i povijesti hrvatske književnosti. Piše poeziju, prozu, dramske tekstove, a živi i radi u Zagrebu.

Primio je sljedeće nagrade: Nagrada 25. Salona mladih za književnost, 1998. Nagrada za najbolju knjigu pjesama autora do 35 godina, Kvirinovi susreti (2001.), Kiklop za pjesničku knjigu godine (2006.), Dobriša Cesarić za još neobjavljeni pjesnički rukopis (2009.), Risto Ratković za pjesničku zbirku, Crna Gora (2010.), V.B.Z. i Tisak media nagrada za najbolji neobjavljeni roman (2014.), V.B.Z. nagrada za najbolji neobjavljeni roman (2021).

Bibliografija:

 Pisanje oslobađa, 1999.

 Yves, 2001.
Nitko ne govori hrvatski (s Brankom Čegecom i Miroslavom Mićanovićem), 2002.
Uzimaj sve što te smiruje, 2006.
Dobro je, lijepo je, 2006.
Okrutnost, 2010.
Kod Yvesa: 12 priča i 84 recepta iz Prtenjačine književne kuhinje,2011.
Brdo, 2014.
Tiho rušenje, 2017.

Dobro je, lijepo je, 2018.

Plivač, 2019.

Tišina i njezine olovke, 2020.

Sine, idemo kući, 2021.

Kino Sloga, 2022.

★★★★★

KINO SLOGA

Povratak u prošlost, u cinéma vérité stilu, to je, otprilike, Kino Sloga. Jer kratke priče Ivice Prtenjače poput starinskih su filmova, meke i titrave, ispisivane u sjecištu silnica nostalgičarskog dokumentarizma i čiste poezije. Optimizam pamćenja učvršćuju nas u uvjerenju da su te sedamdesete, pa i osamdesete bile nježnije doba, ljudi bezbrižniji dobrostiviji, društvo humanije. No nikako besklasno, blago ukazuje autor, pogotovo ne u specifičnom  prostoru u kojem odrasta njegov junak. Ove proze, a čitamo ih ovdje trideset i sedam, rađaju se iz djetinjeg iskustva socijalne nejednakosti, iz nelagode koja se kod senzibilnog, svevidećeg, a ipak vrlo sretnog dječaka javlja u susretu s drugačijima, s privilegiranima. Taj sram, to hrvanje s klasnim nasljeđem impregnira ove sublimne komadićke osobne povijesti odredivši ih kao melankolične, u mnogočemu gorkaste.

Filtar kroz koji gledamo Prtenjačine pažljivo kadrirane prizore fina je prašina; ona iz dvorane davno ugašenog kinematografa iz naslova, ona od brašna koju do mirovine u pekari udiše dječakov otac, ona od stijene koju nakon posla taj otac razbija da bi podigao dom za svoju obitelj, ona iz stolarije u kojoj za šlajfericom radi majka, konačno, ona sa seoskih cesta Ravnih kotara gdje se kod djeda provode veličanstvena ljeta. Onodobni riječki prigrad, kako ga Ivica Prtenjača lirski ispisuje u svojim pripovijestima, njeguje vrijednosti zajedništva i solidarnosti, multietničko susjedstvo zbija redove poput složne porodice, no lučki grad vibrantan je pa i surov melting pot u kojem se slijepe točke radničkih biografija oštro odbijaju o dekadenciju starosjedilačke elite. Kino Sloga divan je primjer socijalnog realizma, nimalo naturalističkog, nego poetskog i romantičnog, zapetog između infantilne idealizacije i preuranjene svijesti o vlastitoj deprivilegiranosti, ali i sreći zbog  povlastice najveće od svih, a ta je neupitna roditeljska ljubav.