📕 Ovogodišnji je, rekordno posjećeni, Vrisak, službeno započeo u nedjelju, 10. rujna, ali zagrijavanje za najbolji kulturno-književni šušur u Rijeci krenuo je već u petak sa Studentskim Vriskom na kojemu su studenti Sveučilišta u Rijeci čitali svoju nagrađenu poeziju i prozu u riječkom Book caffe „Dnevni boravak“. U subotu, dan prije svečanog otvaranja, u sklopu Festivala u Art-kinu premijerno je prikazan film „Smrt Djevojčice sa žigicama“, a prije početka filma održala se promocija drugog izdanja Ferićeva istoimenog kultnog romana.
📕Vriskov program nikada nije bio bogatiji, opsežniji ni involviraniji na svim društvenim, kulturnim i institucionalnim razinama u Rijeci. Kroz Vriskovu Brusilicu za srednjoškolce prošlo je više od 300 srednjoškolaca koji su razgovarali s književnicima o njihovim knjigama i aktualnim temama. Dječja kuća i Vrisak junior ugostili su 10 razreda osnovnih škola, pružajući priliku više od 400 djece da se susretnu s autorima tijekom Vriskova tjedna.
📕Novi programi pod nazivom Razgovori s povodom privukli su novu publiku i napunili Jaslice MMSU-a. Na trima zanimljivima događanjima prisustvovalo je oko 200 posjetitelja, a tražile su se i dodatne stolice.
📕„Dnevni boravak“, kultno okupljalište riječkih kulturnjaka i ljubitelja dobre književnosti i poezije, opravdao je svoj status omiljenog mjesta druženja gostiju Festivala i publike. Tijekom tog intenzivnog tjedna nabijenog emocijama i uzbuđenjima, svoje tekstove i pjesme čitali su: Damir Šodan i Zvonko Karanović, Nikola Petković i Andrea Žic Paskuči, Vladimir Jankovski i Vesna Marić, Senko Karuza i Marko Tomaš, Vlado Bulić i Dalibor Šimpraga, Martina Vidaić te Ivana Bodrožić i Maja Marchig.
📕Ove godine Vrisak je imao rekordnu posjećenost, okupivši najveći broj posjetitelja dosada, pa su Vriskovi večernji programi u MMSU-u gotovo redovito bili dupkom puni. Tako smo u programu Rijeka Calling predstavili brojne riječke umjetnike koji su svojim knjigama i projektima privukli veliku pozornost javnosti ili su im knjige upravo izašle iz tiskare pa su upravo na Vrisku doživjeli svoje prvo predstavljanje. To su Igor Beleš, Tea Tulić, Eva Simčić, Laura Marchig, Enver Krivac i Sebastian Kukavica, a predstavljen je i prvi riječki strip-almanah IracionaList.
📕Vrisak je programom U fokusu pružio svojoj publici priliku da sazna nešto više o književnom radu i novim knjigama Damira Karakaša, Slobodana Šnajdera, Stipe Božića, Tvrtka Jakovine, Velibora Čolića, Marine Šur Puhlovski, Gorana Gerovca, Zorana Ferića, Dore Šustić i Milana Majerovića-Stilinovića. U tom programu predstavljene su i dvije iznimno zanimljive autorice sa sjevera Europe čije su nagrađivane knjige dosad prevedene na dvadesetak jezika, Šveđanka Nini Holmqvist i Finkinja Emmi Itäranta. Ukupno, programe u MMSU-u pratilo je više od tisuću posjetitelja.
📕Vrisak se ove godine proširio i na druga umjetnička područja osim književnosti pa su tako u MMSU-u u sklopu Vriska otvorenu dvije izložbe: „Godardove kutije“ i „Mreža motovunskih susreta“. U programu Vrisak Cinema prikazan je i višestruko nagrađivani film „Val“ Dennisa Gansela kojem je prisustvovalo više od 260 srednjoškolaca, koji su nakon projekcije razgovarali o filmu i problemima kojima se bavi. Također, glazbeni trenuci s izvođačima poput Damira Šodana, koji je pjevao songove Leonarda Cohena u svom prepjevu, Fridom Šarar, koja je puštala glazbu u Dnevnom boravku, i Borisom Štokom koji je održao koncert na svečanom otvorenju, umjetnički su u potpunosti zaokružili Vriskov književno-kulturni šušur.
📕Kruna ovogodišnjeg Vriska bila je dodjela prestižne nagrade V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman u iznosu od 15 tisuća eura, koju je osvojio Nebojša Lujanović sa svojim romanom „Tvornica Hrvata“. U programu dodjele u vrtu Art-kvarta uživalo je više od 250 Riječana.
📕Kao što smo već više puta istaknuli, kvalitetan, raznolik i obiman program 16. izdanja Festivala Vrisak prepoznala je i publika pa je tako u događanjima na Vrisku ove godine ukupno sudjelovalo oko 3000 posjetitelja. Riječki Art-kvart doista je protekli tjedan bio središtem kulture u Hrvatskoj. * Vrisak se održava pod pokroviteljstvom Grada Rijeke, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, programa Kreativna Europa Europske unije, Finnish Literature Exchange i Swedish Arts Councila a u suradnji s Muzejom moderne i suvremene umjetnosti, Dječjom kućom GKR, Art kinom, Dnevnim boravkom i Hrvatskom gospodarskom komorom – Zajednicom nakladnika i knjižara.
Galeriju fotografija s događanja pogledajte ovdje. Organizacijski odbor Vriska.
Pratite nas na društvenim mrežama: Instagram Facebook Live stream: YouTube
🔥Petak na Vrisku obilježava gostovanje finske autorice Emmi Itärante
📍Vrisak Junior predstavio nam je danas u 11 sati u Dječjoj kući, autoricu Nenu Pavelić i njezinu slikovnicu „Kako biti najjači?“ namijenjenu djeci predškolske i rane školske dobi, ali i svim odraslima koji će je čitati djeci.
📍U podne Vrisak je doveo strip u Prvu riječku hrvatsku gimnaziju s tribinom Brusilica za srednjoškolce na kojoj je višestruko talentirani autor i ilustrator Enver Krivac predstavio svoj strip-roman „Osamotne okolnosti“.
📍Kao i dosad, večernji program Vriska seli se u prostore Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u kojem će u večeras u 18 sati nastupiti Tea Tulić i predstaviti svoj dugo iščekivani drugi roman „Strvinari starog svijeta“, a o romanu će razgovarati s Krunom Lokotarom.
📍U 19 sati održat će se druga Vriskova europska tribina Književnost piše zeleno na kojoj će se predstaviti distopijski roman Emmi Itäranta „Sjećanje vode“, a s autoricom će razgovarati Đurđica Čilić, Kristina Špehar Vuković i Iva Karabaić.
📍U 20 sati Muzej moderne i suvremene umjetnosti ugostit će Zorana Ferića i Doru Šustić. Raspravljat će se o sličnostima i razlikama između njihova dva romana, „Dok prelaziš rijeku“ i „Psi“. Naime, oba romana bave se ljubavnom vezom između starijeg muškarca i mlađe žene, ali iz različitih perspektiva. Tribinu će moderirati Nikola Petković i Vid Barić.
📍U petak u 21 sat dođite u Dnevni boravak u kojem ćete imati priliku slušati i družiti se s majstorima pisanja na slengu, Vladom Bulićem i Daliborom Šimpragom. Razgovor će moderirati Drago Glamuzina, a potom će uslijediti tradicionalno kasnonoćno festivalsko druženje u Dnevnom boravku.
🔥Subota u znaku publicističkih hitova i tuluma s Fridom Šarar
📍Subota će otpočeti Vrisak Junior specijalom „Stripko“ u 11 sati u Dječjoj kući. Nicol Nefat vodit će posebno izdanje popularne strip-radionice Dječje kuće.
📍Točno u podne u Dnevnom boravku održat će se Vriskova radionica kreativnog pisanja, a tom će nam prilikom Andrej Blatnik predstaviti svoj priručnik kreativnog pisanja: „Pisanje kratke priče“. Na radionici će također sudjelovati Jagna Pogačnik i Sanja Vučković.
📍Večernji program u subotu u MMSU-u započinje u 18 sati s promocijom multimedijalne knjige „Osamotne okolnosti“ Envera Krivca, a s autorom će razgovarati urednik Kruno Lokotar.
📍U 19 sati slijedi predstavljanje publicističkog djela „Svijet bez katarze“ sveučilišnog profesora i autora Tvrtka Jakovine s kojim će razgovarati Seid Serdarević.
📍U 19:30 na 1. katu MMSU-a odvijat će se Razgovori s povodom na kojima će se promovirati jedinstvena fotomonografija Filipa Koludrovića „I have never been to America“, u potpunosti generirana korištenjem umjetne inteligencije, što je u ovako zahtjevnom i obimnom formatu globalno jedinstven fenomen. Uz autora u razgovoru sudjeluju i Leila Topić i Damir Urban.
📍U 20 sati nagrađivani autor i dramski pisac Slobodan Šnajder predstavit će svoj novi roman „Anđeo nestajanja“ u razgovoru sa Seidom Serdarevićem.
📍U 21 sat u Book caffeu „Dnevni boravak“ nastupit će nagrađivane autorice Ivana Šojat i Martina Vidaić, a razgovor i čitanje moderirat će Kruno Lokotar. Nakon nastupa našeg književnog para za petak ostanite u Dnevnom jer će uslijediti afterparty na kojem će glazbu puštati Frida Šarar.
🔥Nedjelja zatvaranja na Vrisku
📍Zadnji dan 16. Vriska, nedjelja, kreće u 18 sati u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti s promocijom novog, žanrovski zanimljivog i intelektualno sveobuhvatnog, romana Sebastiana Antonia Kukavice „Imperijalni šestar Jeffreyja Dahmera“, a s autorom će razgovarati Hana Samaržija.
📍U 19 sati slijedi promocija romana posvećenog planinama i Gorskom kotaru, „Srce mog medvjeda“ autora Milana Majerovića-Stilinovića, a o romanu će razgovarati s Enom Katarinom Haler.
📍Posljednji program 16. Vriska održat će se u 21 sat u Book caffeu „Dnevni boravak“ u kojem će svoju poeziju čitati Ivana Bodrožić i Maja Marchig, a njihov će nastup moderirati Ena Katarina Haler.
📖 Program možete pogledati ovdje.
📍Vidimo se na 16. Vrisku, ulaz na sve programe slobodan je, a svima koji ne budu u blizini Rijeke, osigurali smo live stream na V.B.Z.-ovu YouTube kanalu te na Facebook stranici Moja Rijeka. 🎥
* Vrisak se održava pod pokroviteljstvom Grada Rijeke, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, programa Kreativna Europa Europske unije, Finnish Literature Exchange i Swedish Arts Councila a u suradnji s Muzejom moderne i suvremene umjetnosti, Dječjom kućom GKR, Art kinom, Dnevnim boravkom i Hrvatskom gospodarskom komorom – Zajednicom nakladnika i knjižara.
Za više informacija, slobodno nas kontaktirajte. Organizacijski odbor Vriska.
Pratite nas na društvenim mrežama: Instagram Facebook Live stream: YouTube
Budući da ovaj razgovor izlazi post-festum, Damira Šodana (Split, 1964), bukvalno ne treba predstavljati čitateljima našeg portala, ta nastupio je u Dnevnom boravku prije par dana. Pjesnik, dramski pisac, urednik i prevoditelj na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao je studij engleskog jezika i opće povijesti, a uz kolege Petkovića i Žic Paskučija predstavio je svoju posljednju zbirku „Život s maskom”. Objavio je i zbirke pjesama, Glasovne promjene, Srednji svijet, Pisma divljem Skitu, Café Apollinaire, Unutarnji neprijatelj, Gavran-Buddha-Yamaha, kao i knjige izabranih dramskih tekstova, Zaštićena zona, Noć dugih svjetala, Hrvatski Don Juan (u pripremi) te antologije Drugom stranom (antologija suvremene hrvatske „stvarnosne” poezije, 2010) i Ima li pjesnika u Monte Carlu (antologija suvremene europske poezije, 2022). Za „crnu” komediju Zaštićena zona nagrađen je prvom nagradom u Beču na natječaju za eksjugoslavenske autore, a za burlesku Chick lit Držićevom nagradom. Poezija mu je zastupljena u svim relevantnijim antologijama hrvatskog pjesništva, a u inozemstvu u američkim, francuskim i britanskim izborima New European Poets, Les Poètes de la Méditerranée, The World Record i A Hundred Years’ War. Kao prevoditelj na hrvatski je preveo djela Charlesa Simica, Raymonda Carvera, Leonarda Cohena, Charlesa Bukowskog, Denisa Johnsona, Richarda Brautigana, Franka O’Hare, Najwana Darwisha i drugih. Dvadesetak godina radio je kao prevoditelj za Ujedinjene narode u Nizozemskoj, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Jedan je od urednika časopisa Poezija i član Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog Centra P.E.N.-a. Posljednjih godina sve više živi u rodnom Splitu.
U svojoj biografiji navodiš da živiš između Den Haaga i Splita, a kako si na Vrisku već po koji put, što kažeš o Rijeci kao gradu koji kao svoje nominalne brendove smatra Kamova i punk, kojom li te trasom svoje energije grad privlači, je li to njegova luka, kontroverzna povijest ili pak nešto treće?
Zadnjih godina otkako sam „slobodnjak” sve više živim u Splitu, jer je to oduvijek, bez obzira na silne dislokacije, formalnopravno bilo i ostalo moje jedino stalno mjesto boravka, tako da mogu komodno reći s Konstantinom Kavafisom da sam „život koji sam ništio u cijelom svijetu, zauvijek uništio u vlastitom gradu” (smijeh). Još od mladih dana, čitajući Conrada, Melvillea, Londona, Pessou, Blaisea Cendrarsa i slušajući u jednoj fazi intenzivno Jacquesa Brela razvio sam neki fetiš prema lučkim gradovima u kojima sam se upravo zbog nekakvog neuhvatljivog i titravog duha potencijalne avanture uvijek dobro osjećao, sve od Marseillesa, Antwerpena, Lisabona, Montreala, Hamburga, New Orleansa ili Rotterdama po kojemu se još uvijek motam bar dvaput godišnje, u vrijeme zimskog filmskog festivala i u vrijeme ljetnog North Sea Jazz Festa. Iako osjetno manja, Rijeka ima neko svoje lučko „mikro” ludilo, volim taj sudar dizalica i oronulih austrougarskih zdanja, spoj industrijskog i dekadentno sofisticiranog, osim toga Korzo je jedan od najljepših urbanih toposa u Hrvatskoj, da ne spominjem da je to barem po meni zbog Kamova koji je tako moćno „silovao bijelu hartiju” i rodno mjesto domaćega punka, jer J. P. K. je bio nešto poput proto- ili ur-pankera, pa tako ne čudi vitalnost riječke alternativne scene sve od novoVALnih vremena pa do najnovijeg silovitog prodora Leta 3 – lijevim krilom rekao bih – u samu srž kulturnog mainstreama, kakav jest da jest. Last but not least, čini mi se da se u Rijeci, toj, da još jednom podsjetimo, ipak „prijestolnici europske kulture”, u svijesti ljudi lijepo dade osjetiti sada već višedesetljetno odsustvo nacionalističke vlasti, pa je i u tom smislu zaista unikatna. Da ne govorim da se uvijek dobro osjećam na mjestima poput Željkova antikvarijata, u popularnom Mornaru, konobi Feral (u zgradi koja datira još od Francuske revolucije, dakle 1789.!) ili Dnevnom boravku gdje (hvala Marko!) mogu potpuno slobodno bez ikakve zadrške iskazati to što mislim bez bojazni da će me netko iz ideoloških ili bilo kojih drugih razloga poprijeko pogledati. Također, sviđa mi se što Rijeka još uvijek nije, poput moga rodnog Splita, “pometena” turizmom, iako sam čuo da cijene stambenih kvadrata odnedavno premašuju tršćanske, što može biti svojevrsna stupica. Eh, da i jedno protupitanje, zanima me što se desilo sa sjajnim zborom Putokazi?, znakovitog imena, jer Rijeka je, čini mi se, u ovim vremenima baš to – putokaz da se može bolje i drugačije…
U svojem si radu, i.o., proveo puste godine kao prevoditelj Međunarodnog suda… Što prevoditelj delikata koji svjedoče o pomračenju ljudskog postojanja ima za reći pjesniku i obratno? Ne pitam radi invokacije D. D. u pjesmi ‘Beladonna’, već smatram da se to pitanje nameće samo od sebe, u nastavku na prethodno…
Mislim da pjesnici, umjetnici općenito, ne bi trebali bježati od koliko-toliko radikalnog iskustva, što ne znači da moraju bezglavo srljati u autodestrukciju, ali nije loše da se barem malo iskustveno prošetaju do „ruba”, bilo da je riječ o društvenom okruženju ili psihotropnim supstancama koje se poigravaju s lažnom sigurnošću naše svijesti. Od bitnika sam naučio da se poezija ne može baš „nabubati na faksu”, možeš postati vješt na riječima i slagati sjajne kognitivno-auditivne efekte, ali poezija je i – što bi rekao Leonard Cohen – razvijanje osobnog stila, ona nije vokacija već „presuda”, da ne velim „pravorijek”, pa kao takva iskustveno traži cijelog čovjeka, dakle korporealna je, visceralna koliko i cerebralna, u što si se i sâm vjerojatno uvjerio čitajući na slamovima. Meni su osobno prevoditeljska zatvorska iskustva pomogla da se oslobodim straha od domaće književne kritike (smijeh) jer kad danima sjediš preko puta nekoga tko je hladnokrvno smaknuo 50-ak ljudi, tko ti svakog časa može zabiti olovku u oko samo zato što je po naglasku skužio da si Hrvat, a ne Srbin, ili splitskim slengom rečeno „bilo koji drugi kua”, tada ti se prenapuhanost nekog domaćeg književnog kritičara učini naprosto dirljivo presmiješnom. Dobiješ neku drugu perspektivu, jer sve najednom postaje nekako odviše „stvarno”, pa kao takvo lako zasjeda na mjesto prioriteta upravo zato jer si se ustvari terminologijom psihoanalitičara Jacquesa Lacana dobacio do pogranične zone Realnog. Ali da ne pametujemo utaman, takva iskustva su zapravo tricky business, budući da te zapravo prožima velika bojazan od potencijala ljudske prirode, jer kao što je davno zaključio Nietzsche, „ako dugo zuriš u ponor, ponor ti uzvraća pogled”! Kad se nađeš u okruženju ljudi lišenih slobode, gotovo automatski ti se nameće pitanje iskupljenja, kao duhovne kategorije, pa ne čudi što su Johnny Cash i Bob Dylan posjećivali kaznionice upravo zato da bi se približili radikalnom i rubnom iskustvu. Jer kako je to sjajno napisao moj prijatelj pjesnik Tomica Bajsić „tek kad se za tobom zatvore vrata istražnog zatvora / tada misliš o slobodi“. Ali u haaškom sam kazamatu jednom, hvala Bogu, pod pauzom za ručak prepjevao i Dylanovu I Shall Be Released na hrvatski, odnosno na BHS. Nisam uza se imao gitaru, ali kad sam kasno uvečer došao doma i probao, sve je sjelo na svoje mjesto. Nadam se da ću je negdje u dogledno vrijeme i javno izvesti. Dakle od cijelog tog mraka sam se branio manijakalnim književnim prevođenjem, pisanjem i putovanjima, a vodio sam i godinama svoj internacionalni blues & roots bend. Prije šest godina, kad mi se rodio sin, stavio sam napokon nakon skoro četvrt stoljeća na cijeli taj svijet međunarodne (ne)pravde – tu multidimenzionalnu „igru đavoljim repom”, što bi rekao veliki Vitomil Zupan – neopozivu točku.
Damir Šodan, autorica fotografije: Jelena Ternovec
Budući da si kao prevoditelj od sredine 90-ih do danas postavljao repere lektire „stvarnosne” poezije, invokacija Hanku Chinaskiju u „Životu s maskom”, je zahvala američkom bitniku Bukowskom koji je u nas imao značajnu recepciju. S obzirom na vječno vraćanje istog američkog načina života i njegov sustavni prodor u naše realno koje bi njegove suvremene nasljednike kod nas i u svjetskoj poeziji valjalo istaknuti? Odnosno, ako ona izjava kaže da je možda Bog i mrtav, ali je Bach još itekako živ, je li Bukowski – Bach suvremene poezije?
Iako sam uradio antologiju hrvatske „stvarnosne” poezije Drugom stranom (Naklada Ljevak, 2010), nisam njezin apsolutni zagovornik ili apologet, dapače, samo sam htio sinkronijski i dijakronijski registrirati jedan fenomen i jedan morfološki obrazac po kojem se može stvarati poezija, dakle onaj metonimijski, a ne isključivo metaforički, ili drugim riječima naglasiti što bi rekao teoretičar Cvjetko Milanja, postojanje jedne drugačije „modelativne matrice”. Kao prevoditelj predstavljao sam sve vrste američke poezije, od tentativno rečeno „jezične” poput Johna Ashberyja, pa do narativne tipa Bukowski, ili bitnika poput Lewa Welcha, ili pak Njujorške škole, one prve generacije utjelovljene u djelu Franka O’Hare, pa i one druge koju zastupaju Eileen Myles ili Ron Padgett, čije sam izabrane pjesme upravo preveo na hrvatski. Ali da te ispravim, Bukowski sebe nije smatrao bitnikom, dapače išao mu je na živce cijeli taj njihovj hajp, a zamjerao im je i frendovski klijentelizam, jer on je bio i ostao nepopravljivi individualac, čovjek koji stoji sam naspram gomile, duboko obilježen ekonomskom krizom 20-ih protekloga stoljeća i prožet radničkim etosom, figura u suštini po feelingu daleko bliža bardovima „narodnjačke” orijentacije poput Walta Whitmana ili klasno osviještenog Carla Sandburga negoli akademskim ili bitničkim autorima. Bez obzira na opseg djela koje je za sobom ostavio, jer baš kao u Bachovu slučaju, „Hankov” opus ne završava njegovom smrću, između ta dva orijaša ipak ne možemo staviti znak jednakosti jer je Bach naprosto „veći od života“, budući da prema mojim saznanjima sav njegov opus (preko 1.000 djela) još uvijek nije u cijelosti zaokružen i snimljen, osim toga Bukowski je ipak tematski i stilski bio „skučen“, što ne umanjuje njegovu vrijednost, a Bach je bio svevremenska tvornica glazbe. Bez obzira, mislim da bi se po ovom pitanju i „Hank“ složio sa mnom. Kad je riječ o suvremenoj američkoj pjesničkoj sceni koja je i dalje najjača na svijetu, čini mi se da u posljednje vrijeme taj golemi prostor pulsira imeđu dviju krajnosti od kojih jednu predstavlja društveno angažirana poezija kakvu na primjer u Chicagu piše izrazito lijevo orijentirani Daniel Borsutzky, pjesnik i prevoditelj porijeklom iz Čilea, dobitnik National Book Award-a, kojeg sam imao čast upoznati, a drugu takozvani flarf, „artificijelna” post-neo-avangardna poezija koja nastaje iz nekovrsnog digitalnog pjesničkog „generatora”, odnosno „googlanjem” i parazitiranjem na mrežnim algoritmima, čiji glavni eksponenti su Gary Sullivan i Michael McGhee. Slučaj je htio da prvi izdavač ukoričenog flarfa, pjesnik i sveučilišni profesor, James Meetze već nekoliko godina živi ni manje ni više nego u Splitu, tako da smo baš nekidan sjedili kod Argentinca Diega (u jazz cafeu) u Getu i bistrili globalne poetske teme dok je neki lik do nas razvlačio vokalni tango u stilu Carlosa Gardela na gitari. Moram, dakle, ipak pored Rijeke pohvaliti (smijeh) i moj Split, koji se internacionalizirao do neprepoznatljivosti, do te mjere da mi je sin ovo ljeto kad sam ga u supermarketu ukorio što ne govori hrvatski spremno odgovorio „ali tata, ovdje svi pričaju engleski!”, i stvarno kad sam bolje osluhnuo u Tommyju na Žnjanu je u tom trenutku zbog gomile stranih turista „prvi jezik” bio engleski. By the way, knjiga Život s maskom je zapravo posvećena upravo mome sinu koji se zove Hank, ali ne nužno po Bukowskom, jer je prije prvog i drugog Hanka bio i onaj treći, a to je Hank B. Marvin iz Shadowsa uz kojega sam, skidajući ga nemilice s gramofona, krajem 70-ih počeo svirati gitaru.
Također si prevodio i Carvera, čitav opus poezije i dio proze – ne zaboravimo na pjesnika koji je stihovao točkama, kao da poetičnosti nevidljivih zagrada strofe nije vjerovao… A kako primjeru njegovog utjecaja na domaću radinost isto ne treba previše, vratimo se izvoru. Što misliš o svojedobnoj izjavi njegove udovice da tek trebamo vidjeti pravog Carvera, odnosno golu istinu opusa, onu bez uredničkih intervencija?
Preveo sam cijeli pjesnički opus Raymonda Carvera, i izabrane priče, a što se tiče „pravog Carvera”, vjerojatno Tess Gallagher koja je s njim provela zadnji dio njegova života zna najbolje, ali kad jednom bilo koje djelo izađe u javnost jako je teško razbiti prvobitni dojam, pogotovo ako je riječ o kanonskoj umjetnosti 20. stoljeća u koju po meni Carver kao „američki Čehov” svakako spada, ali podsjeća me to malo na slične pokušaje u glazbi, kao naprimjer kad se pojavio album Beatlesa, Let it Be… Naked, koji je odjeknuo više kao kuriozum i nije uspio potrti onaj prvi doživljaj albuma kojeg je – slažem se s mnogima – Phil Spector opteretio nepotrebnim orkerstralnim egzibicijama. Nisam baš pretjerani pobornik tih „alternativnih tejkova”, osim kad je riječ o „voltovima” diskografske kuće Columbija, u kojima se kriju neka sublimna ostvarenja Boba Dylana i Milesa Davisa koja nimalo ne zaostaju za oficijelnim izdanjima iz vremena u kojima su nastala, dapače nekada ih i umjetnički nadmašuju.
„Život s maskom”, za razliku od ovih hard-boiled vitezova američkog sna, tekst je imaginarijski vođen i koncipiran, sudeći po sadržaju čiji naslovi jasno sugeriraju atmosferu intermedijalnosti, ostavljajući čitatelje bez potrebe nadogradnje teksta playlistom što se danas čini praksom koja dovodi u pitanje tiskani medij. Može li poezija kao melodija trenutka bez muzikalnosti i je li joj izvanjski zvuk potreban?
Aporija poezije je da njoj nije potrebno ništa, nikakva izvanjska „štaka”, pa ponekad ni referencijalnost kao takva, što dokazuju mnogi primjeri takozvane „jezične” poezije, naprosto zato jer je moć označiteljske pokretljivosti jezika naprosto prestrašna. Postoje mnogi ulazi u pjesničku riječ, od intermedijalnog kako si rekao, narativno-metonimijskog, hipermetaforičnog, sinkretističkog, sinestezijskog… i baš u tom jedinstvu suprotnosti koje daje velike mogućnosti idividualizaciji ionako već po difoltu individualiziranog glasa je njena najveća snaga. Paradoksalno je da je naprimjer da se u totalitarnom sustavu poput kineskog baš najneproničnija i najhermetičnija poezija kakvu su pisali Beo Dai i pjesnici takozvane „maglene” ili „opskurne” poezije po paranoidni režim zapravo pokazala najsuzbverzivnijom. Ponekad, eto, pojačana sugestivnost može otići i dalje od plakatne angažiranosti. Osobno mislim da sam pišući prešao trnovit put (smijeh) od „svijeta jezika” do „jezika svijeta”, i nekako mi se čini da ću u potonjem – inshallah – još neko vrijeme ostati. Narativno-anegdotalo-intermedijalnim pristupom nipošto ne potcjenjujem čitatelja u recepcijskom smislu, naprotiv, nastojim ga time honorirati jer sam iz iskustva shvatio da ljude najbolje pokreće dobra priča, naprosto zato jer mi se čini da bi, budući da živimo u do te mjere brzom i hiperdigitalizranom vremenu, bilo odveć pretenciozno potencijalnim čitateljima koji u ponudi imaju još bilijun drugih stvari osim (naše) poezije, nametati nekakav domaći zadatak „razumijevanja” naše označiteljske ponesenosti. Sjećam se kako je legenda bluza B. B. King jednom rock novinaru koji mu je rekao: „To što vi svirate je jako jednostavno”, odgovorio: „Da jest, ali je baš zato jako teško!”
U zbirci je odokativno najbliža instanca prevoditelju stranih vjetrova i zvijezda u domaće aršine, onom Tomice Bajsića, uz ‘kaubojiranje’ što montažom, a što putovanjem između pjesnikovog ja u svoju vremenitost…
Već spomenuti Tomica Bajsić i ja prijateljujemo i surađujemo već skoro četvrt stoljeća pa me ne čudi da smo počeli i poetički sličiti jedan drugome, ako već ne i fizički, ali eto on bar zasada još nije ćelav (smijeh). Šalim se, ali mislim da je zapravo riječ o srodnosti po izboru, a i izboru po srodnosti. Upoznao nas je davno legendarni dubrovački glumac, koji nažalost nije više s nama, Niko Kovač, kod kojeg sam jednog ljeta odsjeo u golemom starom stanu kod Straduna, s nekim čoporom holandskih hipstera, i tamo je na frižideru bila Tomicina knjiga Južni križ. Ispalo je da su Tomicin otac i Niko bili žešća ekipa, pa nas je on povezao, i otada stalno nešto „kemijamo” zajedničkim snagama, pa smo tako lani u ovo doba pri PEN-u objavili moju antologiju suvremene europske poezije Ima li pjesnika u Monte Carlu, a sad spremamo u njegovoj nakladničkoj kući Druga priča, već spomenuti izbor iz poezije Rona Padgetta pod naslovom Kako biti savršen. I za sam kraj, prijateljski savjet – ne zaboravi na svoj saks, jer s dahom, što dobro znaju stari Hindusi i Kinezi, počinje i završava sve, u poeziji i izvan nje. Hvala ti na razgovoru.
Damir Šodan, autorica fotografije: Jelena Ternovec
📍Srijedu ćemo započeti s programom Vrisak Junior na kojem će Marijana Križanović u 11 sati u Dječjoj kući održati zabavno predstavljanje svoje edukativne slikovnice „Ovca koja je bila svoja“, a razgovor će moderirati Iva Marčelja.
📍U podne pjesnici odlaze u školu, točnije u Prvu riječku hrvatsku gimnaziju. Marko Tomaš i Senko Karuza nastupit će na Vriskovu programu Brusilica za srednjoškolce te pokušati približiti poeziju srednjoškolcima.
📍Večernji program u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti započet ćemo u 18 sati predstavljanjem prvog riječkog strip-almanaha „IracionaList“ na kojem će sudjelovati Damir Steinfl i Damir Stojnić. U 19 sati književnica Marina Šur Puhlovski razgovarat će s Dunjom Matić o svom novom romanu „Virus, potres, brak“, romaneskna studija o 45 godina jednog braka i njegova propadanja.
📍Istovremeno s tom promocijom, u 19:30 održat ćemo program Razgovori s povodom na 1. katu MMSU-a, u Jaslicama, a prva će tema razgovora biti „Strah od pamćenja“ potaknuta objavom istoimene knjige autorice dr. sc. Natke Badurine. Uz autoricu u razgovoru sudjeluju: dr.sc. Tea Perinčić, Melita Sciucca, dr.sc. Vjeran Pavlaković, dr.sc. Ivan Jeličić i Miha Kosovel.
📍U 20 sati poznati francuski pisac Velibor Čolić predstavit će svoj novi roman, prvi nakon dugo vremena koji nije izvorno napisao na francuskom jeziku, „Autoportreti s damama“, a s autorom će razgovarati Marko Pogačar.
📍U 21 sat selimo se iz MMSU-a u Dnevni boravak u kojem će nam čitati makedonski književnik Vladimir Jankovski i Vesna Marić, književnica koja živi u Velikoj Britaniji i piše na engleskom. Čitanja će moderirati Ivan Sršen i Marko Pogačar.
Četvrtak na 16. Vrisku
📍U četvrtak će Mirna Brođanac predstaviti svoju knjigu „Lanina škola“ u 11 sati u Dječjoj kući u sklopu programa Vrisak Junior, a zabavnu promociju za najmlađe moderirat će Nicol Nefat.
📍Večernji program u MMSU-u započet će autorica Laura Marchig koja će nam u 18 sati predstaviti svoj začudan i višejezičan roman „Schmarrn“, a o svom zanimljivom novom romanu autorica će razgovarati s Marinom Baničević.
📍U 19 sati u MMSU-u održat će se tribina „Književnost koja uključuje“ na kojoj ćemo predstaviti švedsku autoricu Ninni Holmqvist i njezin nagrađivani distopijski roman „Ustanova“. Razgovor s autoricom moderirat će Đurđica Čilić i Sandra Ukalović.
📍U 19:30 na 1. katu MMSU-a, u Jaslicama, održavat će se Razgovori s povodom, a tema će razgovora tog četvrtka biti literarni prvijenac kultnog glazbenog producenta Ricka Rubina „Kreativni čin: način postojanja“. O knjizi, ali i o stvaralaštvu općenito razgovarat će Vlado Simčić – Vava, Enver Krivac, Matej Zec, Kristian Benić i Ivan Šarar.
📍Jedan poseban književni specijalitet ovogodišnjeg Vriska svakako će biti program Vrisak pretpremijera: čitanje iz novih rukopisa koji će se održati u četvrtak u 20 sati u MMSU-u. Tom će nam priliku književnik Srđan Valjarević pročitati ulomak iz svog novog rukopisa „Komo 2“, nastavka njegova kultnog romana „Komo“, a s autorom će razgovarati Marko Pogačar.
U 21 sat selimo se na čitanje i after u Dnevnom boravku u kojem će nam iz svojih opusa čitati Senko Karuza i Marko Tomaš, a moderator će biti Marko Pogačar.
📍Vidimo se na 16. Vrisku, ulaz na sve programe slobodan je, a svima koji ne budu u blizini Rijeke, osigurali smo live stream na V.B.Z.-ovu YouTube kanalu i te na Facebook stranici Moja Rijeka.🎥
* Vrisak se održava pod pokroviteljstvom Grada Rijeke, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, programa Kreativna Europa Europske unije, Finnish Literature Exchange i Swedish Arts Councila a u suradnji s Muzejom moderne i suvremene umjetnosti, Dječjom kućom GKR, Art kinom, Dnevnim boravkom i Hrvatskom gospodarskom komorom – Zajednicom nakladnika i knjižara.
Svečano je otvorenje započelo izložbom „Godardove kutije“ multimedijalnog umjetnika Stéphana Crasneansckija u Jaslicama Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Službena je ceremonija otvaranja 16. Vriska održana u predivnom dvorištu art-kvarta Benčić na kojoj su predstavnici grada i Ministarstva kulture i medija uz organizatore proglasili dobitnika V.B.Z-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman. Nebojša Lujanović ovogodišnji je pobjednik te mu je tom prilikom pripala i izdašna nagrada od 15 000 eura. Uslijedio je zatim koncert riječke zvijezde Borisa Štoka koji se pobrinuo da 16. Vriska otpočne u pravom ritmu.
Danas festivalski program započeo je tribinom za najmlađe, Vrisak Junior, na kojoj su u 11 sati u Dječjoj kući nastupila Morea Banićević i u razgovoru s Kristianom Benićem predstavila svoj fantastični roman za mlade „Mjesečari Monteriera“. Nakon programa za najmlađe, uslijedila je Vriskova tribina namijenjena srednjoškolcima: Brusilica za srednjoškolce. U podne, u Art-kinu održala se projekcija višestruko nagrađivanog filma „Val“ Dennisa Gansela, a po završetku projekcije slijedio je razgovor o mirovnom obrazovanju, filmu „Val“ i romanu „Listanje kupusa“ u kojem su sudjelovali Nebojša Zelič (Centar za studije mira i konflikata Sveučilišta u Rijeci), Igor Beleš (autor romana „Listanje kupusa“), Kruno Lokotar (urednik romana „Listanje kupusa“) i Helena De Karina (srednjoškolska nastavnica).
Nakon jutarnjeg programa, Vriskove se večernje tribine, Rijeka Calling i U fokusu, održavaju u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti.
Na tribini Rijeka Calling u 18 sati nastupit će Igor Beleš koji će nam u razgovoru s Krunom Lokotarom predstaviti svoj hvaljeni roman „Listanje kupusa“ koji prati avanture grupe prijatelja, pet jedanestogodišnjaka, u Borovu naselju tijekom 1991. godine. U 19 sati slijedi prva tribina U fokusu na kojoj će Goran Gerovac razgovarati sa Sašom Stanićem o svom novom romanu „Satanaelovo evanđelje“, mračnom i zanimljivom filozofsko-sociološkom krimiću u kojem je dan precizan presjek hrvatskog društva. U 20 sati fokus ćemo prebaciti na Damira Karakaša i njegov nov roman „Potop“ o kojemu će autor raspravljati s Markom Pogačarom.
Pridružite nam se u 21 sat u Book caffeu „Dnevni boravak“ u kojemu će pjesnici Damir Šodan i Zvonko Karanović čitati iz svog opusa, a s njima će razgovarati Marko Pogačar. U 22 sata Damir Šodan će u Dnevnom boravku izvesti koncert naziva „Čovjek tvoj“ u kojem će pjevati prepjeve pjesama Leonarda Cohena, a na kontrabasu će ga pratiti Tomi Novak. A nakon toga, kao i svake godine, festivalski after u Dnevnom boravku!
Utorak na Vrisku
Utorak započinje s Hrvojem Kovačevićem na tribini Vrisak Junior u 11 sati u Dječjoj kući, a Iva Marčelja će razgovarati s njim o njegovoj seriji romana za mlade „Čuvari tajne“. Nakon VriskaJunior, ponovno se selimo u Muzej moderne i suvremene umjetnosti u kojemu će u 18 sati nastupiti mlada riječka autorica Eva Simčić i predstaviti nam svoj hvaljeni prvijenac „Četiri lakta unutra“, razgovor će moderirati Dunja Matić. U 19 sati u dvorani Art-kina Croatia koja se nalazi u prostoru Dječje kuće uslijedit će promocija autobiografije najboljeg hrvatskog alpinista Stipe Božića, a tom će prilikom s njim razgovarati Drago Glamuzina. Osim vrhunskih književnih programa, utorak donosi i otvorenje međunarodne skupne izložbe „Mreža motovunskih susreta“ – posvećena istraživanju i valorizaciji međunarodnih susreta umjetnika u Motovunu između 1972. i 1983. godine. Otvorenje izložbe bit će u 20 sati u velikom izložbenom prostoru MMSU-a.
Festivalski ćemo utorak zaključiti u Book caffeu „Dnevni boravak“ gdje će nam iz svojih djela čitati: Nikola Petković i Andrea Žic Paskuči, a pitanja će im postavljati jučerašnji gost, pjesnik i glazbenik Damir Šodan.
*
Vidimo se na 16. Vrisku, ulaz na sve programe slobodan je, a svima koji ne budu u blizini Rijeke, osigurali smo live stream na V.B.Z.-ovu YouTube kanalu i te na Facebook stranici Moja Rijeka.
* Vrisak se održava pod pokroviteljstvom Grada Rijeke, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, programa Kreativna Europa Europske unije, Finnish Literature Exchange i Swedish Arts Councila a u suradnji s Muzejom moderne i suvremene umjetnosti, Dječjom kućom GKR, Art kinom, Dnevnim boravkom i Hrvatskom gospodarskom komorom – Zajednicom nakladnika i knjižara.
Medijski pokrovitelji su: HRT, HINA, Novi list, 24sata, Express, Večernji list, Jutarnji list, Vijenac, Kanal Ri, Radio Rijeka, Radio Istra, Radio Korzo, portali Art kvart, Moderna vremena, Tportal, Booksa, Moja Rijeka.
Zvonko Karanović rođen je 1959. godine u Nišu. Radio je kao novinar, urednik, voditelj na radiju, DJ, organizator koncerata, trinaest godina bio je vlasnik CD-shopa. Do sada je objavio sedam zbirki pjesama: Blitzkrieg (samizdat, 1990.), Srebrni Surfer (SKC, Niš, 1991.), Mama melanholija (Prosveta, Beograd, 1996.), Extravaganza (Gradina, Niš, 1997.), Tamna magistrala (Narodna knjiga, Beograd, 2001.), Neonski psi – izabrane pesme (Home Books, Beograd, 2001.) i Svlačenje (Povelja, Kraljevo, 2004.) i dva romana: Više od nule (Zograf, Niš, 2004., 2005.; Laguna, Beograd, 2006.) i Četiri zida i grad (Laguna, Beograd, 2006). Pjesme su mu prevedene na engleski, grčki, mađarski, bugarski, makedonski, slovenski, slovački, češki, poljski i ukrajinski jezik. Zastupljen je u antologiji New European Poets (SAD, Minnesota, 2008.). Živi u Beogradu.
Nikola Petković (1962.) književnik, književni kritičar, sveučilišni profesor, esejist, publicist, urednik i prevoditelj, redoviti je profesor u trajnom zvanju na Odsjeku za kulturalne studije i Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Rijeci. Znanstvene i stručne radove, poeziju, prozu i književnu kritiku objavljivao i objavljuje u mnogim domaćim i inozemnim zbornicima, listovima, časopisima. Autor je dvadeset knjiga različitih vrsta, rodova, žanrova. Poezija, proza i esejistika prevođene su mu na engleski, talijanski, turski, francuski, danski i njemački. Od 2011. do 2018. bio je predsjednik Hrvatskog društva pisaca. Za njegovu stvaralačku i znanstvenu djelatnost dobitnik je domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja.
Vladimir Jankovski rođen je 1977. godine u Skoplju. Diplomirao je na Katedri za opću i komparativnu književnosti na Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“ u Skoplju. Radio je kao urednik u nekoliko izdavačkih kuća. Objavljeno mu je šest knjiga: Skrivene želje, nemirna putovanja (Скриени желби, немирни патувања, 2020), Nevidljive ljubavi (Невидливи љубови, 2015), Vječno sadašnje vrijeme (Вечно сегашно време, 2010), Lica nevidljivoga grada (Лицата на невидливиот град, 2010) i Skopje široko otvorenih očiju (Скопје со широко отворени очи, 2008), obje u suautorstvu s Ivanom Blaževim te Ogledalo zagonetke: razgovori s Vladom Uroševićem (Огледало на загатката: разговори со Влада Урошевиќ, 2008). Za roman Skrivene želje, nemirna putovanja dobio je nagradu „Roman godine“ Fondacije „Slavko Janevski“, a za Nevidljive ljubavi nagradu „Racinovo priznanje“. Aktivno se bavi književnim prevođenjem. Objavio je više od trideset prijevoda na makedonski jezik. Za prijevod novele Penelopea Margaret Atwood 2013. godine dobio je nagradu „Zlatno pero“ Društva književnih prevoditelja Republike Makedonije.
★★★★★
KAKO BITI NAJJAČI?
Skrivene želje, nemirna putovanja nesvakidašnji je – fragmentarni, globusom razbacani, razigrani i senzualni – suvremeni roman koji priče pedesetak likova s različitih meridijana na neobičan i pripovjedno kreativan način isprepliće s onima četiriju središnjih protagonista, baziranih u Skoplju. U tome kompleksnom i istovremeno dinamičnom mozaiku neke će nas sudbine, poput zvijezda padalica, tek okrznuti ipak ostavljajući jasno isprativ trag, dok će druge, na prvi pogled neizmjerno udaljene i međusobno nepovezane, rezultirati tektonskim promjenama na drugom kraju tanke crvene niti.
Biznis i umjetnost, globalno i lokalno, realno i virtualno, muško i žensko tek su neke od relacija na kojima se, u živim kaleidoskopskim sekvencama, ogleda pripovjedna magija nagrađivanog makedonskog prozaika Vladimira Jankovskog. U kojoj god točki tog posve stvarnog i sasvim nestvarnog svijeta onaj leptir zamahnuo krilima, neka će nježna oluja zapuhnuti ostatak. Tako, naime, tvrdi teorija pomno organiziranog kaosa: svake dobre književnosti.
Više o knjizi i autoru možete saznati na sljedećem linku.
Marijana Križanović, rođena 1. studenoga 1977. godine, profesorica je hrvatskog i engleskog jezika i književnosti te magistra bibliotekarstva. Lektorira slikovnice i dječje knjige, piše stručne članke za časopis Zrno, a pjesme, igrokaze i priče objavljuje u dječjim časopisima te na Školskom portalu.
Objavljeno joj je 13 knjiga za djecu: zbirka priča „Marine čudesne pustolovine“ (2017.), zbirka pjesama „Čarobni kalendar“ (2018.) te 11 edukativnih slikovnica: „Kod zubara“ (2016.), „Iz života jednog mrava“ (2016.), „Panda Vanda na Sljemenu“ (2018.), „U kazalištu“ (2019.), „U školi“ (2019.), „Školske brige pčele Jele“ (2019.), „Pijanist mago Drago“ (2021.), „Lastin novi dom“ (2021.), „Panda Vanda na Jadranu“ (2021.), „Moj tata“ (2023.) i „Ovca koja je bila svoja“ (2023.).
Članica je Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade te Hrvatskog čitateljskog društva.
★★★★★
OVCA KOJA JE BILA SVOJA
Slikovnica Ovca koja je bila svoja autorice Marijane Križanović topla je i poticajna priča koja se temelji na prikazu različitosti pojedinaca unutar društva, važnosti pripadanja i učinku empatije. Napisana je u vedrom tonu, začinjena lako pamtljivim osmercima te nas s iznimnom sinergijom ilustracija i teksta vodi putem transformacije lika, sve do sretnog završetka i dragocjene po(r)uke. Glavni lik Olivija kreativna je i talentirana ovčica koja otvoreno pokazuje svoje stavove, te sigurna u sebe hrabro i odvažno slijedi svoj put.
Ova poučna slikovnica donosi i spoznaju koliko je lijepo biti vjeran sebi, pritom naglašavajući važnost podrške odraslih, kako bi se taj osjećaj usvojio i ukorijenio kod djeteta jer „biti svoj nešto je najljepše na svijetu“!
Zato vjerujem da će Olivija osvojiti srca i velikih i malih te ih povesti putem samootkrivenja.
Ema Hutinec, blog Colors and Words
Više o knjizi i autoru možete saznati na sljedećem linku.
Tea Tulić rođena je u Rijeci 1978. Prozu je objavljivala u raznim domaćim i inozemnim književnim časopisima, uključujući i McSweeney’s iz San Francisca. Godine 2011. osvojila je nagradu Prozak za najbolji rukopis autora do 35 godina – proznu knjigu Kosa posvuda koju je Ministarstvo kulture RH nagradilo kao jedno od najboljih romanesknih ostvarenja u 2011. Ta knjiga također je objavljena u Srbiji, Italiji, Makedoniji i Velikoj Britaniji. Engleski prijevod te knjige našao se u polufinalima za European Bank for Reconstruction and Development literature prize 2018. i Warwick prize for woman in translation 2018. Članica je žirija međunarodnog književnog natječaja Lapis Histriae te neformalne riječke književne skupine RiLit . Godine 2014. u suradnji s Enverom Krivcem i glazbenim kolektivom Japanski premijeri, objavila je spoken word album „Albumče“. Godine 2017. objavila je knjigu poetske proze Maksimum jata koja je bila u širem izboru za nagradu tportala 2018.
★★★★★
STRVINARI STAROG SVIJETA
Kratki roman Tee Tulić Strvinari starog svijeta pripovijeda kći o ocu, a u priči se povremeno dotakne i onostranih Volge i Buge, mrtvih žena koje još žive u njihovu sjećanju i koje ih navigaju.
Melankoličnu priču o odrastanju uz oca koji od frajera pritisnuta životom postaje – kako mu kopni volja uslijed razočaranja u svijet i vrlinu – tek sjena prijašnjeg bića. Priča je bajkovita i ponekad trpko, sjetna raspoloženja smjenjuju se s komičnim situacija uz prodore naturalizma i simbolizma.
Otac i kći uspostavljaju nježan i brižan odnos udaljujući se iz stana do tjeskobe nakrcanog uspomenama i predmetima – zato kći sanjareći gradi beskonačnu kuću u kući – od svojih trauma starih i novih, od grada i ljudi. Osamljuju se na brodici Kaljinki, okruženi morem, ribama i pticama, gdje je sve jasnije i čišće, pa i okrutnost. Ali otac počinje halucinirati, a ispod njegova vrata pomalja se sazviježđe crvenih točkica. Morat će u bolnicu, stižu ga godine, stiglo je vrijeme za promjene…
Ovo je roman za meko rastajanje s ocem i otisnuće na pučinu života bez broda i ikoga svoga. Zaplovite ovim rečenicama, stići ćete do čitateljskog užitka!
Kruno Lokotar
Više o knjizi i autoru možete saznati na sljedećem linku.
