lidija.krvaric

Marina Šur Puhlovski

Autor

Marina Šur Puhlovski

Marina Šur Puhlovski rođena je u Zagrebu gdje je završila gimnaziju te komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu. U mladosti se bavila novinarstvom, neko vrijeme književnom kritikom, a poslije isključivo umjetničkom prozom. Piše priče, romane, putopise, eseje i dnevničku prozu. Dobitnica je više nagrada za kratke priče („Večernji list“, „Književni krug Karlovac“ i dr.) te nagrade „Zvane Črnja“ za najbolju knjigu eseja 2015.

Napisala je šest romana: Trojanska kobila (1991.), Ništarija (1999.), Nesanica (2007.), Ljubav (2010.), Igrač (2017.) i Divljakuša (2018.). Kritički hvaljeni roman Divljakuša dobitnik je V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2018. godine. Marina Šur Puhlovski živi i radi u Zagrebu.

★★★★★

Wild Woman / Divljakuša

Divljakuša je antiljubavni roman u čijoj su pozadini ekonomske poteškoće. Pisan je nerazblaženim jezikom misli. Naratorica koja je odlučna pronaći svoj pravi glas oživljava obrate i zaokrete svog unutarnjeg dijaloga. Divljakuša je upozorenje da ne smijemo dopustiti da nam život procuri kroz prste i poziv na osobno oslobođenje i autentičnost.

Roman, koji je smješten u Hrvatsku sedamdesetih godina prošlog stoljeća, započinje ljubavnom aferom dvoje studenata književnosti, koje spoje zajednička iskustva i koji su pohitali u romantičan bračni san. Ali, ono što je u početku izgledalo idilično, ubrzo se pretvara u moru, a glavna junakinja postaje žrtva jednog beskrupuloznog lijenog ženskaroša kojeg mora materijalno izdržavati i koji često nestaje bez objašnjenja i ostavlja je samu u nepoznatim okruženjima. Da bi ga se oslobodila, mora se osloboditi “zatvora” u koji je dospjela pod utjecajem obitelji, okoline i tradicije. Drugim riječima – ona mora „poludjeti“ ili postati “divljakuša“. Roman je na engleskom jeziku objavljen pod nazivom „Wild Woman“ u sklopu biblioteke „Na margini“ pod pokroviteljstvom Europske unije u zajedničkom izdanju V.B.Z.-a i londonske izdavačke kuće Istros Books.

Karl Rühmann

Autor

Karl Rühmann

Karl Rühmann švicarski je književnik rođen 1959. godine u bivšoj Jugoslaviji. Nakon studija germanistike i hispanistike u Zagrebu i Münsteru, živio je u SAD-u, Meksiku, Danskoj i Njemačkoj i radio kao prevoditelj, profesor njemačkog i španjolskog jezika, interkulturalni tumač i urednik u uglednim izdavačkim kućama.
Danas živi u Zürichu gdje na Školi za primijenjenu lingvistiku (Schule für Angewandte Linguistik, SAL) vodi studij književnog pisanja.
Karl Rühmann piše romane, pripovijetke i radioigrokaze za odrasle i djecu. Objavio je dva romana, Pikule ciglene boje (Glasmurmeln, ziegelrot, 2018.) i Der Held (2020.), a napisao je i devetnaest knjiga za djecu, među ostalima, Komm mit zum Fluss (2017.), Eine wundersame Reise (2018.) i Der alte Wolf (2019.).
Dobitnik je prestižne stipendije grada Züricha. Izvrsno govori hrvatski jezik.

★★★★★

Pikule ciglene boje

Šezdesete su godine prošloga stoljeća, hladnoratovsko razdoblje. Šestogodišnje dijete, glavni lik romana, igrom slučaja odrasta u totalitarnoj istočnoeuropskoj državi. Nakon što ga nasilno odvoje od (politički nepodobne) majke, dijete ostaje samo pa država brigu o njemu povjerava jednoj obitelji, koja mu nastoji pružiti dom. Djeca u školi prema njemu su okrutna jer dijete je stranac i već se samim tim razlikuje od njih, a šikanira ga i rigidna državna vlast…

Pikule ciglene boje, dirljiv je i topao roman Karla Rühmanna, švicarskog književnika, rođenog na području nekadašnje Jugoslavije, a u sjajnom prijevodu Dalibora Jolera. Iako se bavi teškom temom, Rühmann je svoju priču ispripovjedio duhovito i inteligentno, bez imalo patetike, a djetetov svijet prenio je na papir dojmljivim jezičnim slikama, živo opisujući snagu mašte koju ne mogu uništiti ničije prijetnje ni nasilje.

Roman je dobitnik prestižne stipendije grada Züricha, a književna kritika u Švicarskoj dočekala ga je sjajnim kritikama.

Ivica Prtenjača

Autor

Ivica Prtenjača

Ivica Prtenjača rođen je 1969. godine u Rijeci gdje je studirao kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Pojedine pjesme ili ciklusi prevedeni su mu na francuski, švedski, litavski, slovenski, mađarski, makedonski, engleski, njemački, talijanski i bugarski jezik. Sudjelovao je na dvadesetak europskih poetskih festivala i susreta. Uvršten je u nekoliko antologija, izbora, pregleda i povijesti hrvatske književnosti. Piše poeziju, prozu, dramske tekstove, a živi i radi u Zagrebu.

Primio je sljedeće nagrade: Nagrada 25. Salona mladih za književnost, 1998. Nagrada za najbolju knjigu pjesama autora do 35 godina, Kvirinovi susreti (2001.), Kiklop za pjesničku knjigu godine (2006.), Dobriša Cesarić za još neobjavljeni pjesnički rukopis (2009.), Risto Ratković za pjesničku zbirku, Crna Gora (2010.), V.B.Z. i Tisak media nagrada za najbolji neobjavljeni roman 2014.

★★★★★

Plivač

Novi roman Ivice Prtenjače smješten je u rano ljeto 1991., kad je već svima jasno da će uskoro početi rat. Njegov junak odlazi iz Zagreba na jedan neimenovani otok jer misli da će tamo lakše preživjeti ono što se sprema. Uskoro biva mobiliziran, evidentiraju ga i pošalju kući gdje čeka konačni poziv za odlazak na ratište. U tim trenucima započinje duboka, istinska drama jednog mladića, istovremeno ga preplavljuje strah za život i novopronađena ljubav. Slike smrti sustižu slike ljubavi, izmjenjuju se košmarni snovi i vrlo precizno organizirana java; naš junak skriva se plivajući do obližnjeg otočića, spušta glavu u plavetnilo i oštro zamahuje rukama dok bježi od svoje sudbine. Na osvijetljenoj pozornici jedne mladosti prepliću se životne putanje vojnika i civila, otočana i ljudi iz grada, studentice dizajna iz Stockholma, partizanskog siročeta koje ovaj put spašava vlastitog sina i jednog po svemu neobičnog, tihog mladog čovjeka koji ne želi biti hrana za rat.

Damir Zlatar Frey

Autor

Damir Zlatar Frey

Damir Zlatar Frey (Zagreb, 1954.) dramski je i operni redatelj, koreograf, dramski pisac, kostimograf, scenograf, utemeljitelj i ravnatelj kazališta i festivala. Svojim osebujnim i teško usporedivim djelom pripada podjednako svojoj domovini Hrvatskoj i Sloveniji, u kojoj se umjetnički formirao i ostavio dubok trag.
Dobitnik je više značajnih priznanja, među kojima se ističu: odličje Predsjednika Republike Hrvatske za doprinos u kulturi Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, Marulova nagrada, Nagrada hrvatskoga glumišta, Prešernova nagrada, Župančičeva nagrada, Nagrada grada Ljubljane te Borštnikova nagrada, koju je dobio u više navrata.
Godine 1986. utemeljio je znamenitu ljubljansku Koreodramu, kazalište koje je ostavilo dubok trag u slovenskome glumištu, ali i širemu kulturnom prostoru. Šesnaest godina poslije, 2000., nepresušnom stvaralačkom energijom pokreće i Međunarodni festival komornoga teatra “Zlatni lav” u Umagu, koji svake godine pod drugom skupnom egidom okuplja umjetnike iz zemalja središnje i južne Europe.
Napisao je romane Kristalni kardinal (2014.), Stanzia Grande (2016.) i Istarska Lady Macbeth (2020.)

★★★★★

Istarska Lady Macbeth

Kada na glavnom zagrebačkom trgu slabo poznati filmski redatelj ugleda prelijepu djevojku Annu, studenticu slikarstva, zna da je ona utjelovljenje glavne uloge njegova filma o fatalnoj Agnezi Istarska Lady Macbeth. Anna, ljepotica prepuna dvojbi, pristaje biti glumica te ulazi u zamršen profesionalni i ljubavni odnos s čovjekom opsjednutim svojim projektom.
Agneza je zanosna femme fatale koja se sa svojim djetetom naseljava u Istru nakon Drugoga svjetskoga rata, u kojem je preživjela strahote, odlučna da će ostvariti svoje snove – bogatstvo, moć i slavu, a na njezinu je putu ništa neće spriječiti. U furioznom ritmu pratimo dvije sudbine, dvije žene koje postaju jedna. Te moćne i fragilne žene junakinje su suvremene i svevremene.
Miješajući stvarno i nadrealno, prošlost i sadašnjost, vruće ljubavne scene i mračne tajne ljudskih duša, Damir Zlatar Frey piše roman o Istri, umjetnosti, ali najviše o snazi ženskoga. Istarska Lady Macbeth roman je o dvojnim identitetima koji postavlja mnoga pitanja, među ostalima možemo li sami odrediti svoju sudbinu ili nam je određuju povijest i okolina.

Branislav Glumac

Autor

Branislav Glumac

Branislav Glumac (Smederevo, 10. VI. 1938.) hrvatski je književnik. Odrastao je i školovao se u Virovitici. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pripovijetke, novele, romane, drame, te likovne i književne kritike.

Ukazom predsjednika Republike Stjepana Mesića odlikovan je 2010. godine Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobit doprinos u kulturi. Pojedine pripovijetke i pjesme prevedene su mu na talijanski, francuski, engleski, slovački, bugarski, ruski, njemački…

★★★★★

Iza ugla, ogledalo

Nova knjiga Branislava Glumca „Iza ugla, ogledalo“ raznožanrovsko je djelo (od proze, feljtonistike do poetskih tekstova i drame) ispisano prepoznatljivim stilom ovog važnog suvremenog književnika, kritičara i antologičara.

U svojim zapisima Glumac se bavi susretima s umjetnicima i kulturnjacima poput Miroslava Krleže, Vesne Parun, Gustava Krkleca, Joakima Marušića, Milivoja Slavičeka, Matije Skurjenog, Ivana Lackovića – Croate… Javne osobe isprepletene su s onima iz Glumčeva intimističkog i obiteljskog kruga.

K tome, zaokupljen je Glumac pozicijom umjetnosti u društvu, književnom kritikom – pamćenjem i zaboravom – te neiscrpnim temama poput erosa i thanatosa, ljubavi, tijela, vremena. U ovoj knjizi nalazi se i drama „Iza ugla, soba za leptire“, koja je (pod naslovom „Hvatači sjenki“) dobila III. nagradu za dramsko djelo „Marin Držić“ na natječaju Ministarstva kulture, zatim intervju s Tonkom Maroevićem objavljen prvotno u časopisu Poezija, te tekstovi Nenada Fabijanića, Zorana Ferića, Željka Ivanjeka, Dorte Jagić, Zdenka  Jelčića, Ive Körbler, Josipe Lisac, Tihomira Lončara, Alojza Majetića, Tonka Maroevića, Irene Matijašević, Danijele Martinović, Želimira Mesarića, A. Saške Mutić, Nikole Petkovića, Davora Schunka, Đure Sedera, Aleksandra Stankovića, Zoranu Vakule, Lordana Zafranovića i Darije Žilić koji su svojevrsni komentar naslova same knjige.

Bekim Sejranović

Autor

Bekim Sejranović

Bekim Sejranović rođen je 30. travnja 1972. u Brčkom gdje je završio sedam razreda osnovne škole. Osmi razred završio je u Bosanskoj Gradiški, a od 1985. godine pohađa srednju Pomorsku školu u Bakru, smjer nautika. Nakon položene mature jednu godinu studira na riječkom Pomorskom fakultetu, no potom odustaje od sna da postane pomorac te na tamošnjem Filozofskom fakultetu počinje studirati književnost. Godine 1993. seli se u Oslo, na čijem je Povijesno-filozofskom fakultetu 1999. magistrirao južnoslavenske književnosti. Na istom fakultetu od 2001. do 2006. godine zaposlen je kao lektor i predaje južnoslavenske književnosti, jezike i prevođenje. Nakon toga radi uglavnom kao sudski tumač ili predaje norveški za strance. Od 2011. do 2014. živi pretežno u Ljubljani, a od svibnja 2015. do svibnja 2018. u Zagrebu. Zatim je ponovo u Oslu. Umro je 21. svibnja 2020. godine u Banja Luci.
Ima dvije kćeri, Katju u Oslu i Iskru u Ljubljani.
Za roman Nigdje, niotkuda dobio je 2009. godine Nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Knjige su mu prevedene na norveški, engleski, francuski, talijanski, slovenski, makedonski, češki, poljski i bugarski jezik. Bio je jedan od pokretača Književnog festivala Imperativ u Banja Luci, te njegov umjetnički ravnatelj od 2018. do 2020

★★★★★

Sabrana djela Bekima Sejranovića

Uz tri romana Nigdje, niotkuda, Ljepši kraj i Tvoj sin Huckleberry Finn, te Sandale i Dnevnik jednog nomada komplet sadrži i šest ranih priča, te dvije posljednje priče Bekima Sejranovića.
Potresna, dosad neobjavljena priča 130 sati bez sna posljednji je tekst koji je autor napisao i funkcionira ne samo kao epilog Dnevnika jednog nomada, u koji je uvrštena, nego i kao epilog cjelokupnog Sejranovićeva opsua.

Andrija Škare

Autor

Andrija Škare

Andrija Škare (Zagreb, 1981.) je diplomirani novinar. Više od desetljeća radio je na Hrvatskoj televiziji kao novinar, scenarist, urednik i voditelj. Pisao je za brojne časopise i portale. Organizirao je koncerte, književne večeri i soareje opće prakse. Za magazin Globus piše glazbenu i književnu kritiku te surađuje s emisijama Kutija slova i Signatura na Hrvatskom radiju.
Jedan je od pokretača programa Tko čita, platforme za afirmaciju autora rođenih nakon 1980. godine.
Prozu je objavljivao u mnogim časopisima u zemlji i inozemstvu, a priče mu se mogu pronaći i u nekoliko zbornika i antologija. Prve je ozbiljnije korake u svijetu književnosti napravio kao osnivač eventualizma pa vrijedi istaknuti Zbornik eventualizma – Nagni se kroz prozor (Celeber, 2006.) gdje je, kao i ostatak eventualističke ekipe, zastupljen s četiri priče.
Od samostalnih knjiga objavio je: S više mlijeka, molim (Celeber, 2008.), Život svijeta koji će doći (CeKaPe, 2014.), Slušaj me (Durieux, 2016.), Društvene igre (Hena com, 2017.).

★★★★★

Dva prsta iznad gležnja

Dva prsta iznad Monikinog gležnja nalazi se neobična tetovaža. Nije ona toliko neobična po sadržaju, koliko po tome kako je tamo dospjela i kako ju je od tinejdžerske do odrasle dobi pratila kroz život i na njega utjecala. Ako je tetoviranje nešto poput odijevanja bez odjeće, glavna junakinja ovoga romana na pragu petnaeste godine života „odjenula“ je priču s fabulom koja će svoj vrhunac doživjeti u dvadesetima, a rasplet… tko zna, na nekoj od postaja nepredvidivosti života, koju ovaj roman sjajno oponaša.

Andrija Škare majstorski je ispričao priču o jednom odrastanju, o mladosti koja je sazrijevala paralelno s mladom hrvatskom demokracijom boreći se sa svime što joj je stajalo na putu: s autoritetom neliberalne politike i naizgled liberalnih roditelja, s neizlječivim bolestima koje prepolove obitelj, s odvajanjem od prijatelja koji to prestaju biti, s ljubavima koje se čine konačnima dok ih neke nove ne demantiraju, s traženjem seksualnog i svakog drugog identiteta kojim se dokazuje zrelost i samostalnost koja – koliko god željena bila – ipak prebrzo dođe.

Almin Kaplan

Autor

Almin Kaplan

Almin Kaplan (1985.) suvremeni je bosanskohercegovački pjesnik i prozaik. Autor je zbirki poezije „Biberove kćeri“ (2008.), „Čekajući koncert roga“ (2012.), „Ospice“ (roman u stihovima, 2014.), „Mostarska zbirka“ (2017.) i „Bukara“ (2017.), zbirke priče „Dubravske priče“ (2020.) te romana „Trganje“ (2017.) i „Meho“ (2019.). Dobitnik je više književnih nagrada, između ostalih nagrade Ratkovićevih večeri poezije, Mak Dizdar i Zija Dizdarević.

★★★★★

Dubravske priče

Nakon romana Meho, koji je dobio sjajne kritike i izazvao veliku pozornost u regiji, Kaplan se javlja s pričama koje predstavljaju svojevrsno proširenje tog romana, smještene su u isti prostor i bave se istim ljudima, na podjednako virtuozan način.

U pričama Almina Kaplana iznenadni mikrodogađaj načas naruši monotoniju i ogoljenu „običnost“ seoske svakodnevice u poratnoj i postlogorskoj Hercegovini. To nikad ne preraste u potres koji ruši zidove, nego se samo nakratko otvori pukotina kroz koju možemo nazrijeti pulsiranje punokrvnih drama i teških emocija, najdubljih strahova i prigušenog trpljenja. Kroz koju možemo osjetiti otkucaje paklenog stroja ugrađenog u temelje našeg svijeta. Tradicionalna potmulost i zloslutnost zasnovana na iskustvu, izmiješane s vjerom i praznovjerjem, u srži su Kaplanova književnog interesa, a iz tog interesa izrastao je autentični umjetnički glas koji – kao što je obično slučaj s autentičnim glasovima – uvelike nadilazi granice našeg jezika, našeg prostora i vremena.

Ivica Đikić

Abdellatif Laâbi

Autor

Abdellatif Laâbi

Abdellatif Laâbi (rođen 1942.) pjesnik je, romanopisac, dramaturg i prevoditelj rođen u Fezu u Maroku. Počeo je pisati sredinom 1960-ih, kada je pokrenuo i poznati marokanski kulturno-politički časopis Souffles (Dahovi), u kojemu je bio i glavni urednik. Zbog tekstova objavljenih u njemu osuđen je na osmogodišnju zatvorsku kaznu, koju je služio između 1972. i 1980. godine. Nakon odsluženja zatvorske kazne emigrirao je 1985. u Francusku i otada živi u Parizu.
Djela su mu prevedena na arapski, španjolski, njemački, talijanski, nizozemski, turski i engleski jezik. Zbirka Stablo pjesama prva je njegova zbirka prevedena na hrvatski jezik.
Laâbi je važan frankofoni glas marokanske poezije i jedan od najvećih živućih pjesnika. Godine 2009. dodijeljena mu je Goncourtova nagrada za cjelokupni opus, a 2011. Velika nagrada frankofonije Francuske akademije

★★★★★

Stablo pjesama
OSOBNA ANTOLOGIJA (1992. – 2012.)

Antologijska zbirka Stablo pjesama izbor je iz poezije Abdellatifa Laâbija, jednog od najznačajnijih suvremenih marokansko-francuskih pjesnika, dobitnika prestižnih nagrada Goncourt za poeziju (2009.) te Velike nagrade frankofonije Francuske akademije (2011.). Izbor obuhvaća stihove iz devet pjesničkih zbirki objavljenih u razdoblju od 1992. (Sunce umire) do 2012. godine (Zona turbulencije) te je prvo autorovo djelo prevedeno na hrvatski jezik. Iako nakon višegodišnjeg boravka u marokanskom zatvoru i odlaska u egzil Abdellatif Laâbi ispisuje stihove na francuskome jeziku, u njima je svejedno prisutan arapski duh i duša, kako kroz melodiju, tako i kroz teme kojih se dotiče. I dok s nostalgijom, ali i kritički piše o svojemu (postkolonijalnom) Maroku, o emocionalnim ranama i svemu što je ondje bio prisiljen ostaviti, uključujući i materinski jezik, ovaj izrazito humanistički orijentirani pjesnik prije svega progovara o čovjeku, o potrebi poštivanja ljudskog dostojanstva i ljudskih sloboda, kao i o nužnom pružanju otpora svakoj vrsti tiranije i barbarstva. Neumoran je zagovornik kulture dijaloga i dijaloga među kulturama, a za sebe kaže: „Ne smatram se ni Arapinom ni Francuzom. Ja sam građanin svijeta; most.“ Laâbijeva poezija, kojoj su inherentni izgnanstvo (geografsko, političko, jezično), nomadizam i margina, itekako je svjesna apokaliptične svakodnevice u kojoj čovjek srlja u propast povlačeći za sobom cijeli planet. Ipak, tom su propadanju dragocjena protuteža život, nada i ljubav, a konačno i sama poezija kao „način usklađivanja instrumenata duše“.

Više o knjizi, autoru te provoditelju možete saznati na sljedećem linku.