Književnost, quo vadis?

U kakvo ćemo društvo stupiti direktno iz pandemije COVIDA-19? U isto ili u različito? – pitala sam se na početku pandemije i kao i drugi idealisti zamišljala promjenu svijeta na bolje, kraj nehumanog neoliberalizma i kompulzivne konzumacije svega i svačega, pravednost na svim područjima, zamišljala sam novi svijet u kome ćemo biti dobri, strpljivi, otvoreni ljudi, duboko svjesni da svijet nije nešto izvan nas nego da ga sami stvaramo i činimo. Skoro pola godine poslije toga smijem se naivnoj sebi s knedlom u grlu. U ideale vjeruju idealisti, a ostali vole da se sve vrati kao što je bilo, sve, do posljednjeg zrna konzumerizma. Neki idu tako daleko, da plaćaju avionsku kartu da se tri sata voze uokolo nad nacionalnim nebom, da osjete, da opet putuju i žive. Mislila sam da će se promijeniti i odnos prema književnosti, pa i sama književna scena. Naime, književnost kao ogledalo svijeta u kojem živimo cijelo vrijeme razvija se u dva smjera: jedna je dosljedna visokokvalitetnom književnom izražavanju, ozbiljnom bavljenju književnošću, pisanjem kao disanjem, egzistencijalnom i suštinskom potrebom za pisanjem i tako dalje – ukratko, zadržala je književne funkcije i vrijednosti koje vrijeme ne može ugroziti noseći u sebi umjetničku poruku. Ovo je literatura koju će čitati buduće generacije, ili se barem tako nadam. U svakom slučaju, bit će dio književne povijesti, udžbenika, kurikula, kanona, zahtjevne kulture čitanja i naslijeđa. Smjer ozbiljne književnosti uvijek ide suprotnom toku, ne iskušavaju ga jednodnevne književne, modne, političke, ekonomske, neoliberalne muhe. Sve to, međutim, privlači drugi smjer, trivijalnu, udobnu književnost za brzu upotrebu, za malograđansku potrošnju, za neoliberalno iskustvo, književnost – multinacionalku, književnost koja ilustrira i potiče konzumerizam. Postmodernizam je, nažalost, izbrisao granice između ozbiljne i trivijalne književnosti, a možda će postpandemizam ponovno uspostaviti njihove definicije. Netko je rekao da nam ne trebaju granice između zemalja, ali svakako između dobre i slabe literature. To je granica koju jedino priznajem. Kad netko kaže samo da se čita, pomislim: Ne, nikako samo da se čita, neka se ne čita uopće ako se ne čita kvalitetna književnost. Relativiziranje umjetnosti dovodi do relativiziranja u životu i obratno. Hoće li biti isto i poslije COVIDA-19? I da i ne. Spisateljice i pisci, čitateljice i čitaoci, i knjige – opet smo zajedno ogledalo jedni drugima. Što ćemo vidjeti u njima, u nama? Ono što smo sami dok (se) pitamo: Književnost, quo vadis?

Lidija Dimkovska

-> Vidi više o autoru

Književnost, quo vadis? Read More »