Abdellatif Laâbi

Autor

Abdellatif Laâbi

Abdellatif Laâbi (rođen 1942.) pjesnik je, romanopisac, dramaturg i prevoditelj rođen u Fezu u Maroku. Počeo je pisati sredinom 1960-ih, kada je pokrenuo i poznati marokanski kulturno-politički časopis Souffles (Dahovi), u kojemu je bio i glavni urednik. Zbog tekstova objavljenih u njemu osuđen je na osmogodišnju zatvorsku kaznu, koju je služio između 1972. i 1980. godine. Nakon odsluženja zatvorske kazne emigrirao je 1985. u Francusku i otada živi u Parizu.
Djela su mu prevedena na arapski, španjolski, njemački, talijanski, nizozemski, turski i engleski jezik. Zbirka Stablo pjesama prva je njegova zbirka prevedena na hrvatski jezik.
Laâbi je važan frankofoni glas marokanske poezije i jedan od najvećih živućih pjesnika. Godine 2009. dodijeljena mu je Goncourtova nagrada za cjelokupni opus, a 2011. Velika nagrada frankofonije Francuske akademije

★★★★★

Stablo pjesama
OSOBNA ANTOLOGIJA (1992. – 2012.)

Antologijska zbirka Stablo pjesama izbor je iz poezije Abdellatifa Laâbija, jednog od najznačajnijih suvremenih marokansko-francuskih pjesnika, dobitnika prestižnih nagrada Goncourt za poeziju (2009.) te Velike nagrade frankofonije Francuske akademije (2011.). Izbor obuhvaća stihove iz devet pjesničkih zbirki objavljenih u razdoblju od 1992. (Sunce umire) do 2012. godine (Zona turbulencije) te je prvo autorovo djelo prevedeno na hrvatski jezik. Iako nakon višegodišnjeg boravka u marokanskom zatvoru i odlaska u egzil Abdellatif Laâbi ispisuje stihove na francuskome jeziku, u njima je svejedno prisutan arapski duh i duša, kako kroz melodiju, tako i kroz teme kojih se dotiče. I dok s nostalgijom, ali i kritički piše o svojemu (postkolonijalnom) Maroku, o emocionalnim ranama i svemu što je ondje bio prisiljen ostaviti, uključujući i materinski jezik, ovaj izrazito humanistički orijentirani pjesnik prije svega progovara o čovjeku, o potrebi poštivanja ljudskog dostojanstva i ljudskih sloboda, kao i o nužnom pružanju otpora svakoj vrsti tiranije i barbarstva. Neumoran je zagovornik kulture dijaloga i dijaloga među kulturama, a za sebe kaže: „Ne smatram se ni Arapinom ni Francuzom. Ja sam građanin svijeta; most.“ Laâbijeva poezija, kojoj su inherentni izgnanstvo (geografsko, političko, jezično), nomadizam i margina, itekako je svjesna apokaliptične svakodnevice u kojoj čovjek srlja u propast povlačeći za sobom cijeli planet. Ipak, tom su propadanju dragocjena protuteža život, nada i ljubav, a konačno i sama poezija kao „način usklađivanja instrumenata duše“.

Više o knjizi, autoru te provoditelju možete saznati na sljedećem linku.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *